Za vlast radničkih saveta
U razmaku od deset dana
radnici su okupirali na stotine fabrika, spontani generalni štrajk je doveo
zemlju pred zastoj, a de facto komiteti su preuzeli mnoge državne zgrade. Ova
situacija - koja ne može potrajati nego proširiti se ili nestati (kroz
represiju i defetističke pregovore) - sklanja u stranu sve stare ideje i
potvrđuje sve radikalne hipoteze o povratku revolucionarnog proleterskog
pokreta. Činjenica da je celokupni pokret u stvari izazvan pre pet meseci od strane šest “Enragés”
revolucionara još bolje otkriva kako su objektivni uslovi već prisutni.
Francuski primer već ima reprekusije u drugim zemljama, oživljavajući
internacionalizam koji je nerazdvojan od revolucija našeg veka.
Fundamentalna borba sada
leži između mase radnika - koji nemaju sredstva da se direktno izraze - i
levičarskih političkih i sindikalnih birokratija koje (čak i na
osnovi samo 14% aktivne populacije u sindikatima) kontrolišu kapije tvornica i pravo na pregovore u ime okupatora
[radnika]. Ove birokratije nisu radničke organizacije koje su se
degenerisale i izdale radnike; one su mehanizam za integraciju radnika u
kapitalističko društvo. U postojećoj krizi one su glavni zaštitnik
uzdrmanog kapitalizma.
De Gaulle-ov režim može
pregovarati - suštinski (iako indirektno) sa PCF-CGT [Komunistička partija
Francuske i sindikat kojeg kontroliše] - za demobilizaciju radnika u zamenu za
nekakve ekonomske beneficije, nakon čega bi došlo do represije
postojećih strujanja.
Kako bi nastavak
postojeće situacije ostvario taj prospekt? Kroz nekoliko dana, možda,
nužnost ponovnog pokretanja
određenih sektora ekonomije pod
radničkom kontrolom bi mogla postaviti osnove za ovu novu snagu, snagu
koja već preti da pokida prepreke sindikata i partija. Železnica i štampa
bi se možda pokrenule za potrebe borbe radnika.
Savet za održavanje okupacija
Pariz, 22. maj 1968.