Make your own free website on Tripod.com

 

Osobna revolucionarna teorija

 

1. Jedna od velikih tajni našeg jadnog, ali opet potencijalno predvidivog vremena, je da razmišljanje može biti užitak. Ovo je priručnik koji će ti pomoći razviti svoju osobnu teoriju. Stvaranje svoje osobne teorije je revolucionarni užitak, užitak konstruiranja svoje osobne teorije revolucije. Gradnja svoje osobne teorije je destruktivan i konstruktivan užitak, i to zato jer gradiš teoriju prakse za destruktivnu odnosno konstruktivnu transformaciju ovog društva.

Osobna teorija je teorija avanture. Ona je jednako erotična i duhovita kao i autentična revolucija. Otuđenje koje se osjeća kao rezultat tuđeg razmišljanja u tvoje ime, i to od strane raznih ideologija današnjice, može voditi do potrage za ugodnom negacijom te otuđenosti: razmišljanja svojom glavom. To je užitak stvaranja vlastitog suda. Osobna teorija je kostur kritične misli koju ti konstruiraš i za svoju osobnu upotrebu. Ti je konstruiraš i služiš se njome dok analiziraš zašto je tvoj život takav kakav je, zašto je svijet takav kakav je (“razmišljanje” i “osjećanje” su nerazdvojni, jer misao dolazi od subjektivnog, emotivnog iskustva). Ti gradiš svoju osobnu teoriju dok razvijaš teoriju prakse - teoriju po kojoj ćeš u životu postići što želiš. Teorija će biti praktična - teorija revolucionarne prakse - ili je neće biti... odnosno predstavljat će akvarij ideja, misaonu interpretaciju svijeta. Područje ideala je vječna čekaonica neostvarenih želja.

Oni koji pretpostavljaju (obično nesvjesno) neostvarivost realizacije njihovih životnih želja, i prema tome se odriču borbe za svoj život, obično završavaju boreći se za ideal ili cilj, umjesto za život (iluzija aktivnosti). Oni koji znaju da je to prihvaćanje otuđenja će znati da su svi ideali i ciljevi - ideologije.

2. Kada je god sistem ideja strukturiran apstraktno u centru - dodjeljujući ti uloge ili dužnosti za dobrobit tog sistema ideja - onda je taj sistem ideja ideologija. Ideologija je sistem lažne svijesti, u kojem više ne funkcioniraš kao subjekt u odnosu na svijest. Razne forme ideologija su strukturirane oko različitih apstrakcija, opet one sve služe interese dominantne (ili potencijalno dominantne) klase, dajući ti osećaj svrhe u tvojoj žrtvi, patnji i potlačenosti.

Religiozna ideologija je najstariji primjer. Fantastična projekcija koja se zove “Bog” je superiorno biće u svemiru, koje se odnosi prema svim ljudskim bićima kao prema svojim podanicima.

U “naučnim” i “demokratskim” ideologijama, buržoaskog poduzetništva, ulaganje kapitala je “produktivan” subjekt koji upravlja svijetskom poviješću - “nevidljiva ruka” koja vodi ljudski razvoj. Buržoazija je morala napasti i oslabiti moć koju je religiozna ideologija nekada imala. Ona je razotkrila mistifikaciju religioznog svijeta, kroz svoja tehnička istraživanja, šireći područje stvari i metoda iz kojih može ili je već izvukla profit. Razne grane Lenjinizma su “revolucionarne” ideologije u kojima je Partija jedini ispravni subjekt koji diktira tok događanja vodeći svoje objekte - proletarijat - prema cilju, smjeni buržoaskog aparata lenjinističkim. Svakodnevno se mogu vidjeti razne druge forme dominantnih ideologija. Porast novih religionisticizama služi dominantnoj strukturi socijalnih odnosa. Oni nude zgodnu formu, u kojoj se ispraznost svakodnevnog života može prikriti, i kao kod droga, čine život sa tom ispraznošću podnošljivim. Volunterizam (oslonac kotača) i deteminizam (sve će biti u redu) nas sprečavaju da prepoznamo svoje pravo mjesto u funkcioniranju svijeta. U anagardnoj ideologiji je bitna svježina... Dok prihvaćamo ideologije, prihvaćamo inverziju subjekta i objekta, stvari poprime snagu i volju osobe, a osoba postaje stvar. Ideologija je izokrenuta teorija. Mi i dalje prihvaćamo podjelu između uske realnosti naše svakodnevnice i cijelokupne slike svijeta, koja nam je van dosega. Ideologija nam nudi samo voajerski odnos sa cjelokupnom slikom. U toj podjeli, i prihvaćanju žrtve kao cilja, svaka ideologoija služi zaštiti dominantnog socijalnog reda. Vlast, čija moć ovisi o podjeli, nam mora zanijekati naš subjektivitet s ciljem da bi preživjela. Takvo nijekanje dolazi u obliku zahtjevanja žrtava za “opće dobro”, “nacionalne interese”, “ratna nastojanja”, “revoluciju”...

3. Zasljepljivanja od strane ideologija se riješavamo konstantno se pitajući...

Kako se osjećam? Da li uživam? Kakav je moj život? Da li radim to što želim? Zašto ne? Što me spriječava u tome da imam to što želim?
Postavljati ta pitanja znači posjedovati svjest o svakodnevnici, biti svjestan svoje svakodnevne rutine. Taj svakodnevni život - stvarni život postoji, i javna je tajna, koja svakim danom sve manje postaje tajna, od kako se siromaštvo svakodnevnog postojanja sve više očituje.

4. Konstruiranje osobne teorije se bazira na razmišljanju svojom glavom, na svjesnosti o svojim željama i njihovim vrijednostima. To konstruiranje je gradnja radikalnog subjektiviteta.

Autentični “rad svijesti” može biti samo “rast” moći ljudskog razmišljanja do “nivoa” pozitivne samosvijesti i razvijajući svoju osnovnu subjektivnost oslobođenu od ideologija i nametnutog morala, u svim svojim formama.

Bit onoga što mnogi ljevičari, antirasisti i slični nazivaju rastom svijesti je ispiranje mozga njihovim ideologijama. Put od ideologije (negacije sebe) do radikalne subjektivnosti kroz Točku Nula, glavni grad nihilizma. To je vjetrom zametena mirujuća točka u socijalnom vremenu i prostoru... socijalni limbo u kojem čovjek postaje svjestan da je sadašnjost lišena života, da nema života u svakodnevnici ljudskog postojanja. Nihilista zna razliku između življenja i preživljavanja. On / ona prolazi kroz izokretanje perspektive u odnosu na svoj život i svijet. Za njega / nju ništa nije istina, osim njihovih želja, njihove volje da postoje. Oni odbijaju sve ideologije u svojoj mržnji prema jadnim socijalnim odnosima u modernom, globalno prihvaćenom, kapitalističkom društvu. Iz te izokrenute perspektive, nihilisti vide stvari sa novom bistrinom potrebnom da se uvidi inverzija subjekta i objekta, apstraktnog i konkretnog. Radi se o teatralnom krajoliku fetiširanih udobnosti, mentalnih projekcija, ideologoija: umjetnost, Bog, etika, urbanizam, radio i TV, glumci koji govore da te vole i deterđenti koji štede ruke...

Dnevni razgovor nudi sedative kao: “Ti uvijek možeš dobiti to što želiš”, “Život ima svoje uspone i padove” i ostale dogme svijeta u kojemu velika riba jede malu. “Zdrav razum” je samo glupost opće otuđenosti. Svakodnevno se ljudima negira iskonski život i prodaje se njegov surogat.

Nihilista konstantno osjeća potrebu da uništi sistem koji svaki dan uništiva njega. On / ona ne može nastaviti tako živjeti, njegov / njezin um gori. Vrlo brzo oni shvate da moraju osmisliti konkretne taktike koje će imati praktičnog efekta na svijet. Ali ako nihilista ne zna za povijesnu mogućnost transformacije svijeta, njegov / njezin subjektivni bijes će se konkretizirati u ulozi huligana, neo-dadaiste, mentalnog bolesnika i može rezultirati samoubistvom ili smrću uopće. Svi oni traže kompentaciju za život koji nisu proživjeli. Greška nihilizma je da oni ne shvaćaju da postoje i drugi ljudi koji su također nihilisti. Posljedično pretpostavljaju da je obična komunikacija i participacija u projektima realizacije sebe, nemoguća.

5. Imati “političku” orijentaciju prema svojem životu zanči mijenjati svoj život, mijenjajući prirodu životu, kroz transformaciju svijeta - i ta transformacija zahtijeva kolektivan napor.

Taj projekt kolektivne realizacije sebe može se nazvati politika, ali opet, “politika” je postala mistificirana, odvojena kaktegorija ljudske aktivnosti. Među svim ostalim nametnutim socijalnim podijelama ljudske aktivnosti “politika” je postala samo još jedan interes. Ona čak ima i svoje specijaliste - bili oni političari ili politikanti. Nemoguće je biti (ne) zainteresiran za nogomet, skupljanja maraka, disko muziku ili modu. Ono što ljudi danas vide kao “politiku” je socijalni fasifikat projekta kolektivne realizacije čovjeka - i to odgovara onima koji su na vlasti. Kolektivna realizacija čovjeka je revolucionarni projekt. Ona je kolektivni napad na prirodu socijalnih odnosa i njihova transforamcija u skladu sa svijesnim željama.

Mijenjanje svojeg života je dobra terapija, mijenjajući prirodu socijalnih odnosa liječimo sebe. Ako se želi postići neki efekt terapija mora biti socijalna. Ta socijalna terapija (liječenje društva) i individualna terapija (liječenje individue) su međusobno direktno povezane i jedna zahtjeva drugu. Svaka je neophodni dio one druge. Npr., u ovom neobičnom društvu se od nas očekuje da potisnemo svoje osjećaje i igramo svoju rolu. To se zove “igrati svoju ulogu u društvu” (koja lijepa fraza!). Individualci navlače oklop svojeg karaktera - čelično odijelo igranja svoje uloge je direktno povezano sa krajem igranja iste.

6. Subjektivno razmišljati znači koristiti svoj život - kakav je upravo sada i kakav želiš da bude - kao centar svojih razmišljanja. Taj pozitivni egocentrizam je postignut uz pomoć konstantnih napada na sva lažna i nevažna pitajna, lažne konflikte, lažne probleme i lažne identitete.

Ljudi su konstantno udaljavani od analiziranja cijelokupne slike svakodnevnice, i to tako da ih se pita za mišljenje o svakom malom detalju. Sve te spektakularne sitnice, lažne kontraverznosti i lažni skandali su oruđa za odvlačenje pažnje. Dali si za ili protiv sindikata, projektila, osobnih iskaznica... Kakvo mišljenje imaš o lakim drogama, joggiranju, NLO-u, porezima?

To su lažna pitanja. Jedino važno pitanje je: Kako živim? Stara židovska poslovica kaže: “Ako imaš samo dvije alternative izaberi treću.” Ona nudi način na koji se dobija subjekt za potragu za novom perspektivom problema. Možemo prevariti obje strane lažnog sukoba jednostavno birajući “treću stranu” - promatrajući situaciju iz perspektive radikalnog subjektivizma.

Biti svjestan treće strane znači odbiti birati između dva navodno suprostaljena, ali u biti ista polariteta, koji se pokušavaju definirati kao rješene situacije. U svojoj najjednostavnijoj formi ta svjesnost je izražena od strane radnika kojem se sudi za oružanu pljačku i koji na pitanje: “Da li se osjećate krivim ili nevinim?”, odgovara sa: “Ja sam nezaposlen.” Više teoretska, ali jednako klasična ilustracija je odbijanje priznavanja bilo kakve esencijalne razlike vladajuće kapitalističke klase na “zapadu” i vladajuće klase u zemljama socijalizma. Sve što trebamo učiniti je pogledati osnovne socijalne odnose u proizvodnji u SAD i Kini da bi vidjeli da su u biti isti. Svugdje velika večina radi za plaću zbog koje se odriče kontrole nad sredstvima za rad i proizvodima rada (koji im se prodaju u vidu potrošačke robe). U slučaju “zapada” višak vrijednosti je vlasništvo kapitalista koji podržavaju predstavu konkurencije. U zemljama socijalizma višak vrijednosti je u vlasništvu birokracije, koja ne dozvljava konkurenciju u svojoj zemlji, ali ohrabruje međunarodnu konkurenciju. Velika razlika.

Primjer lažnog problema je ono glupo konverzacijsko pitanje, “koja je tvoja životna filozofija?”. Ono sadrži apstraktni koncept “života” koji, iako se ta riječ konstantno pojavljuje u razgovoru, nema ništa sa stvarnim životom, jer ignorira činjenicu da je “život” ono što radimo upravo sada. U odsustvu stvarne i iskrene zajednice ljudi se opredjeljuju za razne vrste lažnih socijalnih identiteta, koji odgovaraju njihovim individualnim ulogama u životu (u kojem ljudi konzumiraju slike života, umjesto da ih žive). Ti socijalni identiteti mogu biti etnički (“Talijan”), rasni (“crnac”), organizacijski (“sindikalac”), seksualni (“homoseksualac”), kulturni (“navijač”), itd. Bitno je da svi oni imaju uporište u općoj želji za afirmacijom, za pripadanjem. Očito je da je biti “crnac” puno realnije identificiranje nego ono sa identitetom “navijača”, ali ako gledamo malo dublje, iza određene točke, ti identiteti služe isključivo da zamaskiraju našu stvarnu poziciju u društvu. Još uvijek je jedino važno pitanje: “Kako živim?”.

Konkretno, to znači razumjeti razloge prirode odnosa pojedinac-društvo. Da bi postigao to čovjek treba odbaciti sve lažne identitete i početi od sebe kao centra. Odatle možemo proučavati materijalnu bazu života oslobođenu svih mistifikacija. Npr., pretpostavimo da ja želim šalicu kave iz mašine na poslu. Prvo, čaša kave sama po sebi, koja uključuje radnike na plantažama kave i šečera, radnike u tvornicama i mlinovima, itd. Onda su tu svi ti radnici koji su izradili sve te različite mašine, oni koji su iskopali željeznu rudu i boksit, izlili čelik, iscrpili naftu, transportni radnici, službenici, krug je beskonačan. Preko jedne obične šalice kave dolazim u direktnu vezu sa par miljona ljudi, u stvari sa večinom svjetske populacije. Oni prizvode moj život i ja pomažem u prizvodnji njihovih života. U tom svijetu svi grupni identiteti postaju nevažni. Zamisli potencijalno obogaćenje života osobe koja je trenutno zatvorena u frustriranoj kreativnosti tih miljuna radnika, zadržavane iscrpljujućim metodama proizvodnje, udavljene otuđenjem, umotane u suludu trku akumulacije kapitala. Stvarni socijalni identitet imaju ljudi širom svijeta koji se bore da izbore natrag svoje živote. Konstantno se od nas traži da biramo između dvije strane u lažnom sukobu. Vlade, humanitarne organizacije i propagandisti svih sorti nam vole nuditi slobodu izbora između dvije stvari koje uopće nisu nikakav izbor (npr. neka agencija za razvoj nuklearne energije je prezentirala svoj program sa sloganom “Nuklearno doba ili kameno doba”) Oni žele od nas da vjerujemo da su to jedine dvije alternative. Mi imamo iluziju mogućnosti izbora, ali dokle god oni kontroliraju izbor ponuđenih alternativa oni istovremeno kontroliraju i rezultat izbora. Novi moralisti vole ljudima na “bogatom zapadu” govoriti kako će oni morati “podnjeti žrtve”, kako oni “iskorištavaju gladnu djecu 3. svijeta”. Izbor koji nam je ponuđen je altruizam ili uski individualizam. Da, živeći na bogatom zapadu zaista se iskorištava 3. svijet, ali ne osobno, ne namjerno. Možemo unijeti neke promijene u našem životu, bojkotirati, žrtvovati se, ali efekti toga su marginalni. Postajemo svijesni lažnog sukoba koji nam se servira u onom trenutku kada shvatimo da smo ispod ovog globalnog socijalnog sistema, mi kao individue, zatvoreni u naše globalne uloge “eksploatatora”, isto kao što su drugi zatvoreni u njihove globalne uloge “eksploatiranih”. Mi imamo svoje uloge u društvu, ali i jako malu ili uopće nikakvu moć da poduzmemo nešto u vezi toga. Mi odbijamo lažan izbor “žrtvovanja” ili “sebičnosti” pozivajući se na destrukciju golobalnog socijalnog sistema čije postojanje nameće tu odluku. Oni koji imaju interesa u održavanju trenutne situacije nas konstantno navlače natrag uz pomoć svojih lažnih izbora. Lažni izbori su svi izbori koji njihovu moć ne dovode u pitanje. Sa mitovima kao što je “kada bi sve podijelili, onda ne bi bilo dovoljno za sve”, oni pokušavaju zanijekati postojanje bilo koje druge ogućnosti i pokušavaju od nas sakriti činjenicu da materijalni preduvijeti za socijalnu revoluciju već postoje.

7. Svako putovanje prema osobnoj demistifikaciji mora izbjeći dvije zamke, izgubljene misli - apsolutizam i cinizam. Dvije identične zamke koje se kamufliraju u princip subjektivizma.

Apsolutizam je potpuno prihvaćanje ili odbijanje svih komponenti pojedinih ideologija. Apsolutista ne vidi niti jedan drugi izbor osim potpunog prihvaćanja ili potpunog odbacivanja... On/ona između polica ideološkog smoposluživanja tražeći onu ideologiju koja koja mu/joj idealno odgovara. Kada je nađe onda je kupuje i svesrdno prihvaća. Međutim, baš kao i u pravom samoposluživanju, tako i u ideološkom, roba nikad ne odgovara u potpunosti. Produktivnije je ako se krećemo među policama, otvaramo pakete i uzimamo samo ono što nam se čini u redu, odbacujući ostalo.

Cinizam je reakcija na svijet u kojem dominiraju ideologije i moral. Sukobljen sa suočenim ideologijama cinik kaže: “Idite svi dovraga!” Cinik je također konzument, kao što je to i apsolutist, ali je cinik izgubio nadu da će ikad naći ideologiju koja mu odgovara.

8. Proces dijalektičkog razmišljanja je konstruktivno razmišljanje, proces kontinuiranog sintetiziranja kostura svoje osobne teorije sa novim opažanjima i prilagodbama; rezolucija kontradikcija između prošlog kostura teorije i novih teorijskih elemenata. Rezultantna sinteza je prema tome kvantitativni zbroj prošle i nove teorije, nova slika svijeta koja nadomiješta staru. Ta sintetička / dijalektička metoda konstruiranja teorije je suprotnost svim drugim metodama jer samo skuplja djeliće od raznih drugih paketa misli, bez da ikada suoči rezultirajuće kontradikcije. Moderni primjeri uključuju slobodarski kapitalizam, kršćanski marksizam i liberalizam uopće.

Ako smo kontinuirano svjesni kako želimo živjeti, možemo kritički prisvojiti bilo što i ugraditi u konstrukciju naše osobne teorije. Razne ideologije, kulturne kritike, tehnokratske ekspertize, sociološke studije, tajne, baš sve se može iskoristiti kao koristan matrijal od strane onih koji to žele.

9. Priroda modernog društva, njegovo globalno i kapitalističko jedinstvo, pokazuje nam koliko je neophodno stvoriti svoju osobnu teoriju; sveobuhvatnu kritiku. Pod tim podrazumjevamo kritiku svih područja gdje postoje razne forme sociološko-ekonomskih dominacija (oboje kapitalizam zapada i državni kapitalizam socijalizma). Drugim riječima, kritiku svakodnevnice, bilo gdje i iz perspektive osobnih želja.

Protiv tog projekta su svi političari i birokrati, propovjednici i gurui, urbanisti i policajci, reformatori i militanti, centralni komitet i cenzori, šefovi korporacija i vođe sindikata, muški i ženski šovinisti, psiho-sociolozi i kapitalisti. Svi oni rade na tome da podrede individualne želje “općem dobru”, koje u stvari služi njima. Oni su sile starog svijeta, svi šefovi, propovjednici i ljigavci koji imaju što izgubiti ako bi ljudi proširili igru sa prisvajanjem svojih likova, na prisvajanje svojih života. Revolucionarna teorija i revolucionarna ideologija su neprijatelji i one obje to znaju.

10. Do sada bi trebalo biti očito da demistifikacija i konstruiranje osobne revolucionarne teorije ne izbrisuje vaše otuđenje: “svijet” se nastavlja reproducirajući se svakodnevno.

Iako ovaj tekst fokusira na konstruiranje osobne teorije, nikada nismi željeli nagovijestiti da revolucionarna teorija može egzistirati odvojena od revolucionarne prakse. Naprotiv. Da bi bila posljedična, i efektno rekonstruirala svijet, praksa mora potražiti svoju teoriju i teorija mora biti realizirana u praksi.

Revolucionarni projekt borbe protiv otuđenja i transformacije socijalnih odnosa zahtjeva da teorija ne smije biti ništa drugo nego teorija prakse, onoga kako živimo. Inače će se teorija degenerirati u impotentnu interpretaciju svijeta i, na poslijetku, u ideologiju preživljavanja, projecirajući mentalnu izmaglicu, satirično tijelo konkretne misli, intelektualni oklop koji se ponaša kao prepreka između osobe i svakodnevnice. Ako revolucionarna praksa nije praksa revolucionarne teorije ona se degenerira u altruistički militarizam, a “revolucionarne” postaju socialne dužnosti.

Mi ne težimo koherentnoj teoriji čisto kao prema cilju. Za nas, praktična upotreba vrijednosti koherentnosti je da postojanje koherentne osobne teorije čini razmišljanje lakšim. Npr., lakše je predvidjeti budući razvoj socijalne kontrole ako koherentno razumijete ideologiju i tehnologiju moderne socijalne kontrole koja je upotrebljavana do danas. Postojanje koherentne teorije pojednostavljuje shvaćanje teorijske prakse za realiziranje osobnih želja prema životu.

11. U procesu konstruiranja osobne teorije posljednje ideologije koje treba odlučno potisnuti su one koje najviše sliče na revolucionarnu teoriju. Ove finalne mistifikacije su a) situacionizam, b) koncilizam.

Situacionistička internacionala (1958.-71.) je bila internacionalna revolucionarna organizacija koja je neizmjerno doprinjela razvoju revolucionarne teorije. Situacionistička teorija je kostur kritičke teorije i nešto više. Sve ostalo je ideološki kriva interpretacija poznata kao situacionizam.

Za one koji su je tek nedavno otkrili, situacionistička teorija na neki način izgleda kao odgovor na sva pitanja, na zagonetku izgubljenog života. Ali upravo tada nova žustrina i želja za životom postaju neophodni. Situacionizam može biti kompletna ideologija preživljavanja, obrambeni mehanizam protiv okrutne svakodnevnice. Na žalost ništa više.

Koncilizam (ili “radnička kontrola”, “sindikalizam”) nudi “samoupravljanje” kao zamjenu za kapitalistički sistem proizvodnje.

Stvarno samoupravljanje je direktno upravljanje (ne dirigirano od strane bilo kakvog odvojenog vodstva) socijalne proizvodnje, distribucije i komunikacije, i to od strane radnika i njihovih zajednica. Pokret za samoupravljanje se konstantno iznova pojavljuje širom svijeta, u raznim socijalnim revolucijama. Rusija 1905.; Španjolska 1936.-37.; Mađarska 1956.; Čile 1972; Portugal 1975; Mexico 1993.-?; Kurdistan 1992.-?. Forma organiziranja najčešće upotrebljavana kod kreiranja samoupravljanja su bili radnjički savjeti. Suvereni savjeti radnika ili četvrti, koji biraju opozive mandatore koji nisu predstavnici, već provode donesene odluke. To je povijesna praksa i teorija samoupraljanja pretvorena u ideologiju. Gdje god su sudionici u tim ustancima živjeli kritiku socijalne slike svijeta, počinjuči od krtitike radničkog rada, ispalo je da to nije kompletna kritika. Ne traži se samoupravljanje, konstantna i kvalitativna transformacija svijeta, već statično, kvantitativno samoupravljanje svijetom kakav je. Ekonomija pak ostaje odvojeno područje odsječeno od ostatka svakodnevnice, kojom dominira. Sa druge strane, pokret za generalizirano samoupravljanje traži transformaciju svih sektora socijalnog života i svih socijalnih odnosa. Koncilizam govori da je samoupravljačka ekonomija jedino važno pitanje. On doslovno promašuje bit svega, i subjektivitet i želju da se promjeni cijeli život. Problem kod radničke kontrole je da ona kontrolira rad. Svijet se može postaviti na prave noge jedino svijesnom kolektivnom aktivnošću onih koji konstruiraju teoriju koja objašnjava zašto je svijet na krivim nogama. Spontano buntovništvo i buntovnički subjektivitet nisu dovoljni. Autentična, iskonska revolucija se može pojaviti jedino u praktičnom pokretu, u kojemu su sve mistifikacije prošlosti svjesno eliminirane.