ŽIL DUVE
Kad ustanci zamru
“Ukoliko ruska revolucija postane signal za
proletersku revoluciju na zapadu, tako da se uzajamno dopunjuju, sadašnje
zajedničko vlasništvo nad zemljištem u Rusiji moglo bi da posluži kao
početna tačka komunističkog razvoja.”
Marks
i Engels, uvod za rusko izdanje
“Komunističkog manifesta”, 1882.
Ovo
predviđanje se nije ostvarilo. Evropski industrijski proletarijat je
propustio susret sa oživljenom ruskom seoskom komunom.
Brest-Litovsk, Poljska, decembar 1917. godine: boljševici nude mir bez
aneksije Nemačkoj, koja se namerila da zauzme ogromne delove starog ruskog
carstva, od Finske do Kavkaza. Međutim, u februaru 1918. godine,
nemački vojnici, iako “proleteri u uniformama”, pokoravaju se naredbama
svojih oficira i iznova započinju ofanzivu protiv Rusije, iako njome
upravljaju sovjeti. Ne dolazi do bratimljenja, a revolucionarni rat, koji je
zagovarala boljševička levica, pokazuje se kao neostvariv. U martu je
Trocki bio primoran da sklopi mir po uslovima kajzerovih generala. “Mi
prodajemo prostor za vreme”, po Lenjinovim rečima. I zaista - u novembru,
nakon što je Nemačka izgubila rat - ugovor je bio mrtvo slovo na papiru. U
svakom slučaju, praktični dokaz međunacionalnog povezivanja
potlačenih se nije ostvario. Nekoliko meseci kasnije, ti isti proleteri
koji su se vraćali civilnom životu nakon rata suočili su se sa
savezništvom zvaničnog radničkog pokreta i Freikorps-a. Sledi poraz
za porazom: u Berlinu, Bavarskoj i Mađarskoj 1919.; onda rurska Crvena
armija 1920.; martovska akcija 1920...
Septembra 1939. Hitler i Staljin razdeljuju Poljsku među sobom. Na
pograničnom mostu u Brest-Litovsku , nekoliko stotina članova KPD-a,
koji su izbegli u SSSR i koji su naknadno uhapšeni pod optužbama da su
“kontrarevolucionari”, predato je iz staljinističkih zatvora Gestapo-u.
Nakon nekoliko godina, jedan od njih će objašnjavati kako je zadobio
ožiljke na leđima (“KGB je ovo odradio”) i kako su mu iščupani nokti
(“a za ovo je zaslužan Gestapo”). Poštena računica prve polovine ovoga
veka.
1917-37: dvadeset godina koje su prodrmale svet. Neprekidni užasi
fašizma, te Drugi svetski rat i ustanci koji su usledili, bile su posledice
ogromne društvene krize koja je započela pobunama 1917. i koja se završila
Španskim građanskim ratom. (1)
Ne “fašizam ili
demokratija” već: “fašizam i demokratija”
Savremena levičarska misao tvrdi da je fašizam sirova državna
moć i svirepi kapitalizam, ovoga puta bez maske, te sledi da je jedini
način da se ukloni fašizam ujedno i uništavanje kapitalizma.
To je potpuno tačno, ali ta analiza često falsifikuje samu
sebe: pošto je fašizam najgora varijanta kapitalizma, onda bi trebalo stalno da
pokušavamo da ga sprečimo da sprovede u delo ono najgore, tj. moramo da se
borimo za “normalni”, nefašistički kapitalizam, čak i da se
ujedinjujemo sa antifašističkim kapitalistima.
Dalje, pošto fašizam predstavlja kapitalizam u svom najgorem obliku, ta
perspektiva od nas zahteva da zagovaramo njegovu najmoderniju, nefeudalnu,
antimilitarističku, antirasističku, nenasilnu i najprogresivniju
formu, tj. slobodniji kapitalizam; drugim rečima - još više
kapitalistički kapitalizam.
Ovde nedostaje prostor za objašnjavanje zašto fašizam služi “velikom
biznisu”(2); ali antifašizam tvrdi da je on mogao da bude sprečen 1922.
ili 1933., takoreći bez uništavanja velikog biznisa, samo da su se
radnički pokret i/ili demokrate dovoljno potrudili i izvršili pritisak da
se Musolini i Hitler udalje sa moći. Antifašizam je beskonačna
komedija bede: samo da su se 1921. Italijanska socijalistička partija i
novoosnovana Italijanska komunistička partija ujedinile sa republikanskim
snagama da zaustave Musolinija; samo da KPD nije započeo
bratoubilački rat početkom 1930-tih protiv SPD-a - Evropa bi bila
pošteđena jedne od najsurovijih diktatura u istoriji, Drugog svetskog
rata, nacističke imperije skoro kontinentalnih razmera, koncentracionih
logora i ubijanja Jevreja. Pored veoma tačnih opažanja o klasama, državi i
vezama između fažizma i velikog kapitala, ova perspektiva previđa da
je fašizam nastao iz neuspeha obeju strana: nesupeha revolucionara posle Prvog
svetskog rata, koje je slomila socijaldemokratija i parlamentarna demokratija,
zatim, tokom 1920-ih, neuspeha demokrata i socijaldemokrata da upravljaju
kapitalom. Ukoliko u svojim posmatranjima ne obuhvatimo prethodni period kao i
ranije faze klasne borbe i njene granice, nećemo moći nikada da
shvatimo kako je fašizam došao na vlast i, pre svega, kakva je njegova priroda.
Šta je izguralo fašizam na površinu, ako ne ekonomsko i političko
ujedinjenje kapitala, težnja koja je poprimila opšte razmere posle 1914.?
Fašizam je bio poseban način da se ponovo uvede jedinstvo u zemljama
(Italiji i Nemačkoj) u kojima država, bez obzira što je ugušila
revolucije, nije još uspela da zavede red, pa ni u redovima buržoazije.
Musolini nije bio Tjer , sa čvrstom bazom svoje moći, da
naređuje običnim vojnicima da masakriraju komunare. Suštinska odlika
fašizma je njegov nastanak na ulicama, iskorišćavanje nereda da se stvori
red, pokretanje stare srednje klase izluđene vlastitom slabošću, i
regenerisane nesposobnošću države da izađe na kraj sa krizom
kapitalizma. Fašizam je bio pokušaj buržoazije da na silu izgladi svoje
protivrečnosti, da preokrene metode mobilizacije kojim se služila
radnička klasa u svoju korist, i preusmeri sve resurse moderne države prvo
protiv unutrašnjeg, a posle protiv spoljašnjeg neprijatelja.
Ovde je, zapravo, reč o krizi države tokom procesa u kojem je
kapital zavladao celim društvom. Prvo, radničke organizacije su bile
neophodne da bi se prekinuo uspon proletarijata; posle toga je kapitalizmu bio
potreban fašizam da bi se zaustavio i zauzdao nered. Ovaj nered, naravno, nije
bio revolucionarne prirode, ali je bio parališući, i stajao je na putu
rešenjima koja su, kao posledica toga, morala da budu nasilna. Ova kriza je u
to vreme bila samo nepostojano prebrođena: fašistička država je samo
naizgled bila delotvorna, jer je nasilno integrisala najamnu radnu snagu, i
veštački rešila konflikte tako što ih je projektovala u militarističku
avanturu. Demokratska država iz 1945. je relativno uspešno savladala krizu,
preuzevši skoro sve fašističke metode i pritom dodavši još i neke svoje -
neutrališući radničke organizacije, ne uništavajući ih.
Parlamenti su izgubili kontrolu nad izvršnom vlašću. Društveno
sjedinjavanje putem socijalne pomoći, modernih tehnika nadgledanja i
državne podrške koja je dostigla milione pojedinaca, ukratko - sistemom koji
svakoga čini sve zavisnijim - odavno je prevazišlo sve što je
fašistički teror do sada učinio, ali je fašizam kao poseban pokret
nestao. On je odgovarao buržoaskoj disciplini forsiranog marša, pod pritiskom
države, u specifičnom kontekstu novostvorenih država koje su se svesrdno
trudile da se konstituišu i kao nacije.
Buržoazija je čak preuzela reč “fašizam” od organizacija
radničke klase u Italiji, koje su se često zvale faši (fasci - na
italijanskom: svežanj, skupina). Važno je da se napomene da se fašizam prvo
definisao kao oblik organizacije, a ne kao program. Reč se odnosila kako
na simbol državne moći, tako i na želju ljudi da se okupe. Jedini program
fašizma je organizovanje svih, odnosno nasilno primoravanje delova društva na
uklapanje.
Diktatura nije oružje kapitala (kao da bi kapital mogao da ga zameni
drugim, manje surovim oružjem): diktatura je jedna od njegovih težnji, koja
ulazi u igru kad god se za tim pojavi potreba. “Povratak” parlamentarne
demokratije, kao što je to bio slučaj sa Nemačkom 1945., pokazuje da
je diktatura beskorisna na planu integrisanja masa u državu (barem do
sledećeg puta). Problem, dakle, nije činjenica da demokratija
osigurava mekšu vladavinu nego diktatura: svako bi više voleo da bude
eksploatisan u švedskom modelu nego da ga otmu Pinočeovi plaćenici.
Ali imamo li izbora? Čak bi se i nežna skandinavska demokratija pretvorila
u diktaturu kada bi to uslovi zahtevali. Država može da ima samo jednu
funkciju, koju ispunjava bilo demokratski - bilo diktatorski. To što prvi oblik
nije tako surov ne znači da je moguće da se država preusmeri da
raskrsti sa drugim. Oblici kapitalizma zavise isto toliko od želja radnika
koliko i od namera buržoazije. Vajmar se predao Hitleru širom raširenih ruku.
Narodni front Leona Bluma nije “izbegao fašizam” zato što 1936. u Francuskoj
nije bilo potrebe ni za autoritarnim ujedinjenjem kapitala ni za smanjivanjem
srednje klase.
Ne postoji nijedan politički “izbor” na koji proleteri mogu da se
nagovore ili koji bi oni mogli nasilno da sprovedu. Demokratija nije diktatura,
ali ona priprema diktaturu, i sebe za diktaturu.
Suština antifašizma je otpor fašizmu uz odbranu demokratije: više se ne
bori protiv kapitalizma, već traži način da natera kapitalizam da
odustane od totalitarne opcije. Pošto se socijalizam izjednačava sa
totalnom demokratijom, a kapitalizam sa ubrzavajućom težnjom ka fašizmu,
antagonizam između proletarijata i kapitala, komunizma i najamnog rada,
proletarijata i države, odbacuje se radi suprotstavljanja demokratije i
fašizma, što se predstavlja kao najbitnija revolucionarna perspektiva.
Zvanična levica, kao i ona ekstremna, reći će nam da bi prava
promena bila ostvarivanje ideala iz 1789., koje je buržoazija nebrojeno mnogo
puta izdala.
Kada se društvena kritika svede na antifašistički otpor, onda ona
oduševljeno hvali sve ono što je optuživala i napušta revoluciju zarad
postepenog puta, varijante “mirnog prelaska u socijalizam” koju su nekada
zagovarale komunističke partije, a kojoj su se smejali svi koji su
ozbiljno razmišljali o menjanju sveta. Nazadovanje je jasno kao dan.
Niko nam se neće smejati kada optužujemo levicu i ekstremnu levicu
da su odbacile komunističko stanovište, kojeg su bile svesne samo onda
kada su mu se suprotstavljale. Previše je očigledno da se antifašizam
odrekao revolucije. Međutim, on ne uspeva baš u onome za šta tvrdi da je
delotvoran: u sprečavanju moguće diktatorske promene društva.
Buržoaska demokratija je jedna od faza u kapitalističkom pohodu na
moć i njeno širenje u dvadesetom veku upotpunjuje vladavinu kapitala tako
što pojačava izolaciju individua. Iako se predstavlja kao lek za rascep
između čoveka i zajednice, ljudske delatnosti i društva, za
razdvojenost klasa, demokratija nikada neće moći da reši problem
najpodeljenijeg društva u istoriji. Kao forma koja nije sposobna da menja svoju
sadržinu, demokratija je samo deo problema za koji tvrdi da je rešenje. Svaki
put kada govori da jača “društvene veze”, demokratija samo doprinosi
njegovom razjedinjavanju. Svaki put kada pokušava da izgladi
protivrečnosti sveta robe, ona samo zateže “sigurnosnu mrežu” koju je
država postavila nad društvenim odnosima.
Čak i u svom beznadežnom mirenju sa sudbinom, antifašisti, da bi
bili ubedljivi, moraju prvo da objasne kako to lokalna demokratija može da bude
u skladu sa robnom kolonizacijom koja prazni javni prostor i puni tržne centre.
Oni moraju da objasne kako sveprisutna država kojoj se ljudi obraćaju radi
zaštite i pomoći, ta prava mašina za proizvodnju društvenog “dobra”,
neće počiniti “zločin” kada eksplozivne protivrečnosti
zahtevaju od nje da zavede red. Fašizam se dodvorava državnom čudovištu,
dok antifašizam predstavlja njegovo suptilnije opravdavanje. Borba za
demokratsku državu je neizbežno borba za jačanje države i - umesto da
sputa totalitarizam – ona samo jača njegov zahvat oko vrata društva.
Rim:
1919-1922.
Fašizam je prevagnuo u zemljama u kojima su revolucionarne bune posle
Prvog svetskog rata prerasle u niz oružanih ustanaka. U Italiji se bitan deo
proletarijata direktno suprotstavio fašizmu svojim načinima borbe i
ciljevima. Ništa tu nije bilo posebno antifašistički: borba protiv
kapitala primoravala je radnike i mladu Komunističku partiju (stvorenu u
januaru 1921. kod Livorna; predvodila ju je “bordigiška” frakcija) da se
istovremeno bore i protiv Crnih košulja i protiv policajaca parlamentarne
demokratije.(3)
Fašizam je jedinstven zbog toga što imitira revoluciju i
kontrarevoluciji omogućava da nađe podršku u masama. Poziv da se
“imperijalistički rat pretvori u građanski rat” fašizam je okrenuo
protiv radničkog pokreta, i on tu nastupa kao reakcija demobilisanih
veterana koji su se vratili u civilni život i zatekli stanje u kojem su niko i
ništa, i jedina stvar koja ih vezuje je zajedničko nasilje i namera da
unište sve za šta misle da je uzrok njihove bede: bundžije, subverzivci,
neprijatelji nacije itd. U julu 1918. godine, Musolinijeve novine, “Il popolo
d’Italia”, dodale su “Dnevnik proizvođača i veterana” svome naslovu.
Fašizam je na taj način postao pomoćnik policije u seoskim
oblastima, i dok je kosio mecima seljake, razvijao je u isto vreme sumanutu
antikapitalističku demagogiju. 1919. godine fašizam nije imao nikakvog
političkog uticaja: u Milanu, na novembarskim opštim izborima nije dobio
ni 5 000 glasova, dok su socijalisti dobili 170 000. Iako slab, zahtevao je
ukidanje monarhije, senata i svih plemićkih titula, pravo glasa za žene,
oduzimanje imovine sveštenstvu i eksproprijaciju velikih zemljoposednika i
industrijalaca. Boreći se protiv radnika u ime “proizvođača”,
Musolini se pozivao na Crvenu nedelju 1914. (kada je došlo do nereda, posebno u
Ankoni i Napulju) i pozdravljao pozitivnu ulogu sindikata u povezivanju radnika
i nacije. Cilj fašizma je bilo autoritarno obnavljanje države, sa ciljem da
stvori novu državnu strukturu sposobnu (nasuprot demokratiji, po rečima
Musolinija) da ograniči veliki kapital i kontroliše logiku robe koja
nagriza moralne vrednosti, društvene veze i rad.
Buržoazija je već tradicionalno odbijala da prizna postojanje
društvenih kontradikcija; fašizam ih je, naprotiv, proklamovao kroz nasilje,
poričući da postoje između klasa i prenoseći ih na
područje borbe između nacija, odbacujući sudbinu Italije kao
“proleterske nacije”.
Do eksplozije fašističkog nasilja i represije dolazi nakon poraza
proletarijata, za šta su ponajviše krivi demkratija i oružje kojim se služi
kada nema druogog izlaza: partije i sindikati - jer oni sami mogu da pobede
radnike koristeći se naizmenično svojim direktnim i indirektnim
metodama. Nije tačno da je fašizam došao na vlast posle pobede nad
proletarijatom u uličnim borbama. U Nemačkoj se poraz dogodio
jedanaest ili dvanaest godina pre toga, a i u Italiji su poraženi i putem
glasanja i puškama.
Musolini je osnovao fašije 1919. godine spajajući već
postojeće elemente sa onima koji su mu bili politički bliski. Dok se
u Italiji kao i u Evropi odvijala društvena eksplozija, demokratija je pozvala
ljude da se protiv močuga i revolvera bore - glasanjem, iz čega je
proistekla umerena i socijalistička većina u parlamentu. “Oduševljeno
slavljenje izbora 1919. bilo je puko uklanjanje prepreka na putu ka fašizmu,
koji je sve više napredovao, dok su se mase uspavale očekujući veliku
parlamentarnu predstavu (...) Pobeda, izbor 159 socijalističkih poslanika,
izvojevana je nauštrb opadanja ustaničkog pokreta i opšteg političkog
štrajka, i dovela je do gubljenja prednosti koje smo već osvojili”,
komentarisaće Bordiga četrdeset godina kasnije.
Za vreme okupacije fabrika 1920., država, koja se uzdržavala od
direktnog napada, pustila je proletarijat da samog sebe iznuri, a sve uz
podršku CGL-a (sindikata sa socijalističkom većinom) koji je otupeo
štrajkove, i to kada ih nije otvoreno razbijao.
Institucionalizaciju “radničkog upravljanja” fabrikama, pod
nadzorom države, pozdravili su i šefovi i sindikati.
Čim bi se pojavili fašiji, policija bi ili zažmurila na jedno oko
kada bi ovi demolirali poneku “narodnu kuću” (Casa di popolo) ili bi
oduzimala radnicima oružje. Sudovi su prema fašijima bili veoma blagi, armija
je trpela njihove akcije, a neretko im je i pomagala. Zaključno sa
“Bonomijevim cirkularom” ova otvorena i nezvanična podrška postala je poluzvanična.
Ivanoa Bonomija (Ivanoe Bonomi) je isključila socijalistička partija
iz svojih redova, uz Musolinijevu saglasnost, zato što je podržavao rat Italije
protiv Libije. Bio je par puta ministar i premijer u periodu 1921-1922. Njegov
cirkular iz 20. oktobra 1921. pridodao je Musolinijevim jurišnim trupama 60 000
demobilisanih oficira.
Šta su radile partije u međuvremenu? Liberali su ušli u koaliciju
sa desnicom i nisu oklevali da stvore “nacionalni blok” za majske izbore 1921.,
u kojem su bili i fašisti. U junu i julu iste godine, PSI, koja je sada imala
pred sobom neprijatelja bez ikakvih skrupula, zaključila je besmleni “pakt
pomirenja”, koji je samo još više zbunio i dezorijentisao radnike.
Videvši da imaju posla sa očiglednom političkom reakcijom,
CGL se proglasio apolitičnim sindikatom. Pošto su osetile da Musolini
grabi sve više moći, sindikalne vođe nadale su se prećutnom
dogovoru o međusobnoj toleranciji sa fašistima, i pozvale su proletarijat
da se kloni sukoba Komunističke partije i Nacionalne fašističke
partije.
Do avgusta 1922. fašizam skoro nigde nije postojao izvan
poljoprivrednih oblasti, pre svega na severu, gde je zbrisao sve tragove
autonomnog poljoprivrednog radničkog sindikalizma. Fašisti su 1919.
spalili glavnu kancelariju socijalističkih dnevnih novina, ali se nisu
usudili da igraju ulogu štrajkbrehera 1920.; tada su čak verbalno podržali
zahteve radnika. Fašiji su bili slabo zastupljeni u gradskim područjima i
vrlo retko su dominirali. Njihov “Marš na Ravenu” (septembra 1921.) bio je
potpuni promašaj. U Rimu je generalni štrajk sprečio održavanje
fašističkog kongresa. Maja 1922. fašisti su iznova pokušali da ga
organizuju, ali je ponovo prekinut.
Scenario je vrlo malo varirao. Nakon lokalnog fašističkog napada
usledio bi protivnapad radničke klase koji bi utihnuo čim bi
reakcionarni pritisak opao (po pozivu na umerenost od strane
reformističkog radničkog pokreta), jer su proleteri verovali
demokratama da će ovi razoružati fašističke bande. Fašistička
pretnja bi se povukla, pregrupisala i udarila negde drugde, vremenom
postajući prihvatljiva i državi od koje su radnici očekivali spas i
rešenje. Proleteri su lakše prepoznavali neprijatelja kada je bio u crnoj
košulji uličnog siledžije, nego u “normalnoj” policijskoj ili vojničkoj
uniformi koja je imala legalitet usled navike, zakona i opšteg prava glasa.
Radnici su bili borbeni, imali su pištolje i neretko bi zadruga ili narodna
kuća postala tvrđava, ali su skoro uvek ostajali pri samoodbrani,
vodeći rovovski rat sa sve pokretljivijim neprijateljem.
Početkom jula 1922. CGL je objavio da podržava “svaku vladu koja
jemči povratak osnovnih sloboda” (dve trećine članova su bile
za, a komunistička jedna trećina - protiv). Istog meseca su fašisti
intenzivirali svoje pokušaje da prodru u gradove na severu...
Radnički Savez, koji se sastojao od železničarskog sindikata,
CGL-a i anarhističkog USI-ja, pozvao je 1. avgusta na generalni štrajk.
Uprkos velikom uspehu, savez je dva dana kasnije zvanično obustavio
štrajk. U brojnim gradovima se, međutim, nastavio u vidu ustanaka koje je
država uspevala da uguši jedino udruženim policijskim i vojnim snagama, uz
podršku mornaričkih topova i – naravno - fašista.
Ko je nadjačao ovoliku proletersku energiju? Država i fašisti su
razbili generalni štrajk, ali je on ugušen i od strane demokratije, a njegov
neuspeh je otvorio put fašističkom rešenju krize.
Ono što je usledilo, pre je bio prenos moći uz saglasnost druge
strane nego državni udar. Dučeov (koji je, uzgred rečeno, putovao
vozom) “marš na Rim” bio je samo pozorišna predstava: fašisti su se pretvarali
da napadaju državu, ona se pretvarala da se brani, a Musolini je preuzeo vlast.
Sa svojim ulitmatumom 24. oktobra (“Mi hoćemo da postanemo država!”),
Musolini nije pretio građanskim ratom, već je dao znak vladajućoj
klasi da je Nacionalna fašistička partija jedina sila sposobna da povrati
državni autoritet i osigura političko jedinstvo unutar zemlje. Vojska je
još uvek mogla da zadrži fašističke grupe koje su se okupile u Rimu, a
koje su bile loše naoružane i potpuno nedorasle u vojnom smislu; od njih se
država mogla lako odbraniti. Međutim, igra se nije odvijala na vojnom
nivou. Legitimni autoritet je na kraju popustio, pre svega pod uticajem
Badoglija (Badoglio, šef generalštaba između 1919. i 1921.). Kralj je odbio
da uvede vanredno stanje i 30. oktobra zamolio je Dučea da oformi novu
vladu. Liberali - isti oni ljudi od kojih antifašizam očekuje da zaustave
fašizam - ušli su u nju. Izuzev socijalista i komunista, sve partije su
pokušale da se približe NFP-u i glasali su za Musolinija: u parlamentu sa samo
35 fašističkih poslanika podržalo ga je 306 glasova nasuprot 116.
Đoliti (Giolitti), ikona tadašnjih liberala, autoritarni reformista koji
je pre 1914. mnogo puta bio premijer i u periodu 1920-21. predsednik države, za
koga se danas smatra da je bio jedini koji je ozbiljno mogao da se suprotstavi
Musoliniju, podržavao ga je sve do 1924. Ne samo da demokratija predaje svoju
vlast diktatoru - već je i ratifikuje.
Mogli bismo još da dodamo da je u narednim mesecima nekoliko sindikata,
među kojima su bili železničari i mornari, proglasilo sebe
“nacionalnim”, patriotskim, i da stoga nisu neprijateljski nastrojeni prema
režimu - ali ih ni tada represija nije poštedela.
Kako se italijanska demokratija predala fašizmu bez borbe, tako je i
ovaj povratio demokratiju kada nije više odgovarao novonastalom odnosu
političkih i društvenih snaga.
Glavno pitanje koje se postavljalo posle 1943., kao i posle 1919. bilo
je: kako kontrolisati radničku klasu. U Italiji je kraj Drugog svetskog
rata pokazao, još više nego u drugim zemljama, klasne razmere internacionalnog
konflikta, koji ne može da se objasni samo vojničkom logikom. Generalni
štrajk je izbio u FIAT-u 1942. Marta 1943. talas štrajkova zahvatio je
Maršal Badoglio, koji je postao režimski dostojanstvenik još od svoje
podrške Maršu na Rim, i koji je hteo da spreči – po sopstvenim rečima
– “da slom režima ne ode suviše ulevo”, oformio je vladu koja je još uvek bila
fašistička, ali u kojoj nije više bio Duče, i okrenuo se demokratskoj
opoziciji. Demokrate su odbile da učestvuju ukoliko kralj ne odstupi.
Badoglio je osnovao, posle druge prelazne, treću vladu u aprilu 1944., u
kojoj se nalazio i vođa Komunističke partije, Toljati (Togliatti).
Pod pritiskom Saveznika i Komunističke partije, demokrate su prihvatile
kralja (Republika će biti proglašena kasnije, na referendumu 1946.).
Bonomi, koji je pre 23 godine naredio oficirima da se priključe fašijima,
oformio je prvu vladu bez fašista. Tako je on, bivši socijalista, bivši ratni
huškač, bivši ministar, bivši poslanik “nacionalnog bloka” (u kojem su bili
i fašisti) i bivši premijer, došao na vlast na šest meseci kao antifašista.
Vlada se okrenula ka tripartitnoj formuli (Komunistička partija +
Socijalistička partija + Hrišćanski demokrati) koja je dominirala
Italijom i Francuskom prvih godina posle rata.
Ova igra menjanja mesta u orkestru, koju ista politička klasa
često igra, bila je pozorište iza čije se scene demokratija
pretvarala u fašizam i obrnuto, dok bi variranje ravnoteže u sukobima klasa i
nacija rađalo rekombinovanje i nastavljanje političkih oblika čiji
je cilj održanje iste države, podvlačenje istog sadržaja. Španska
Komunistička partija je to najbolje sročila, da li iz cinizma ili iz
naivnosti, tokom prelaska iz frankoizma u demokratsku monarhiju sredinom
sedamdesetih:
“Špansko društvo želi da se sve promeni tako da se osigura normalno
funkcionisanje države, bez zaobilaznica i društvenih potresa. Kontinuitet
države zahteva diskontinuitet režima.”
Folksgemainšaft
protiv Gemainvezen-a
Kontrarevolucija uvek pobeđuje na terenu revolucije.
Nacionalsocijalizam je tvrdio da je svojom “narodnom zajednicom”, uništio
parlamentarizam i buržoasku demokratiju protiv koje se proletarijat bunio posle
1917. Konzervativna revolucija je takođe preuzela stare antikapitalističke
tendencije (povratak prirodi, bekstvo iz gradova) koje su radničke
partije, čak i one najekstremnije, negirale i potcenjivale usled
nesposobnosti da obuhvate ne-klasističku i komunitarističku dimenziju
proletarijata, usled nesposobnosti da kritikuju ekonomiju, nesposobnosti da
zamisle budućnost koja nije samo puki nastavak teške industrije. U prvoj
polovini devetnaestog veka, ovo su bile glavne teme unutar socijalističkog
pokreta, pre nego što ih je “marksizam” napustio u ime napretka i Nauke; one su
preživele još samo unutar anarhizma i u frakcijama.
Volksgemeinschaft protiv Gemeinwesen, nacionalna zajednica ili ljudska
zajednica... 1933. nije bila poraz, već samo njegovo otelotvorenje.
Nacizam se javio i trijumfovao da bi neutralisao, rastvorio i zakopao društvenu
krizu tako duboko, da mi još uvek nismo svesni njenih razmera. Nemačka,
mesto rođenja najveće socijaldemokratije na svetu, takođe je
iznedrila najradikalniji, antiparlamentarni i antisindikalni pokret; pokret
koji je težio “radničkom” svetu, ali koji je privukao i mnoge druge
antiburžoaske i antikapitalističke otpore. Prisustvo avangardnih umetnika
u redovima “nemačke radikalne Levice” nije nipošto slučajno. To je
značilo da je kapital napadan kao “Civilizacija”, u smislu Furijeove
kritike. Gubitak zajednice, individualizam i nagon čopora, beda seksualnog
života, potkopana ideja porodice, koja još uvek služi kao utočište,
odaljavanje od prirode, industrijska hrana, gomilanje veštačkog,
prostetizacija čoveka, večita jurnjava za vremenom, društveni odnosi
koji se sve više odvijaju posredstvom novca i tehnike: sva ova otuđenja
morala su da prođu kroz vatru raspršene i raznolike kritike. Jedino
površni pogled vidi ovo komešanje samo kroz prizmu njegovog neizbežnog
oporavka.
Kontrarevolucija je pobedila 1920-tih samo zato što je postavila
temelje potrošačkog društva i fordizma, u Nemačkoj i SAD-u, i tako
što je uvukla milione Nemaca, uključujući i radnike, u industrijsku,
robnu svakodnevnicu. Bilo je to deset godina labave vladavine, što je pokazala
hiperinflacija 1923. Posle nje se desio zemljotres 1929. u kome je praksa, ne
proleterska - već kapitalistička, sama odbila ideologiju napretka i
sve veće potrošnje predmeta i simbola.
Nacistički ekstremizam i njegovo nasilje odgovarao je kako
veličini revolucionarnog pokreta koji je nacionalsocijalizam preuzeo i
negirao, tako i dvema pobunama, razdvojenim periodom od deset godina - protiv
kapitalističke svakodnevnice, prvo od strane proletera, pa onda od strane
samog kapitala. Kao i radikali 1919. - 1921., nacizam je predlagao zajednicu
najamnih radnika, ali koja bi bila autoritarna, zatvorena, nacionalna i rasna.
Za dvanaest godina nacizam je uspeo da pretvori proletere u najamne radnike i
vojnike.
Fašizam je proistekao iz kapitala, ali iz kapitala koji je razorio
prethodne, ne proizvevši nove i stabilne društvene odnose oko konzumerizma.
Roba nije uspela da stvori modernu kapitalističku zajednicu.
Diktatura uvek dolazi posle poraza društvenih pokreta, nakon što ih
demokratija, levičarske partije i sindikati potruju i masakriraju. U
Italiji je samo nekoliko meseci delilo konačan poraz proletarijata i
zvaničan dolazak fašističkog vođe na mesto predsednika. Jaz od
par godina je u Nemačkoj razbio kontinuitet i učinio da 30. januar
1933. godine izgleda kao suštinski politički ili ideološki fenomen, a ne
kao posledica prethodnog društvenog zemljotresa. Popularnost
nacionalsocijalizma i njegove ubistvene energije ostaje nerešiva zagonetka kada
zanemarimo pitanja potčinjavanja, revolta i kontrole radništva, i njegovog
položaja u društvu.
Poraz Nemačke 1918. i pad carstva pokrenuo je napad proletarijata
koji je bio dovoljno jak da prodrma temelje društva, ali koji nije bio dovoljno
moćan da ga revolucioniše, tako da su socijaldemokratija i sindikati
postali osnova političke ravnoteže. Njihove vođe, kao ljudi od reda,
nisu se uzdržavali da pozovu fraikorps u pomoć, te u potpunosti
fašističke grupacije u čijim su se redovima nalazili mnogi
budući nacisti, da suzbiju radikalnu radničku manjinu u ime interesa
reformističke većine. Komuniste su prvo pobedila pravila buržoaske
demokratije, pa onda demokratija radničke klase: “radnički saveti” su
pre verovali tradicionalnim organizacijama nego revolucionarima koji su lako
odbačeni kao antidemokrate.
Na taj način su demokratija i socijaldemokratija bile preko
potrebne nemačkom kapitalizmu za disciplinovanje radništva, ubijanje duha
pobune kroz glasačke kabine, za osvajanje serije reformi od šefova, i za
rasturanje revolucionara.(4)
Sa druge strane, kapitalizam je morao 1929. da ukloni deo srednje klase
i da disciplinuje proletere, pa čak i buržoaziju. Radnički pokret,
koji je branio politički pluralizam i neposredne radničke interese,
postao je prepreka. Kao posrednici između kapitala i radništva, organizacije
radničke klase zadobijaju svoju funkciju od obe strane, ali istovremeno
pokušavaju da budu nezavisne od obe, pa i od države. Socijaldemokratija ima
smisla samo kada se nalazi izvan kruga države i poslodavaca, a ne kada postane
njihov sastavni deo. Njena svrha je upravljanje ogromnom političkom,
društvenom, komunalnom, samoispomoćnom i kulturnom mrežom, zajedno sa svim
onim što bi se danas nazivalo “udruženim”. KPD je povrh toga vrlo brzo osnovala
svoju sopstvenu mrežu, manju, ali ipak široku. Međutim, kako kapital
postaje sve organizovaniji, tako teži objedinjavanju svih svojih aspekata -
unoseći državne elemente u preduzeća, buržoaske elemente u sindikalnu
birokratiju, a socijalne elemente u javnu administraciju. Težina radničkog
reformizma, koji definitivno prožima državu, i njegovo postojanje kao
“protivdruštva” čini od njega faktor društvene konzervacije i
maltuzijanizma, što kapital u krizi mora da ukloni. Braneći najamni rad
kao komponentu kapitala, SPD i sindikati su imali nezamenjivu antikomunističku
funkciju od 1918. do 1921., ali ih je ta ista funkcija kasnije navela da
interese radništva postave ispred svega, na štetu celovite reorganizacije
kapitala.
Stabilna buržoaska država bi ovaj problem pokušala da reši putem
antisindikalnih zakona, osvajanjem “radničkih tvrđava” i huškanjem
srednje klase, u ime moderniteta, protiv arhaizma proletera, kao što je uradila
Margaret Tačer mnogo kasnije u Engleskoj. Takva ofanziva, međutim,
podrazumeva da je kapital relativno ujedinjen i pod kontrolom nekoliko vodećih
grupa. Nemačka buržoazija je 1930. bila strašno razjedinjena, srednja
klasa je doživela kolaps, a nacionalna država je bila u potpunoj zbrci.
Bilo pregovorima ili silom, moderna demokratija predstavlja i
usklađuje suprotstavljene interese koliko god je moguće.
Beskonačne parlamentarne krize i prave ili izmišljene zavere (čega je
u Nemačkoj posle odlaska poslednjeg socijalističkog kancelara bilo
veoma mnogo) uvek su u demokratiji pokazatelj dugoročnog nereda unutar vladajućih
krugova. Kriza je početkom 1930-ih podelila buržoaziju između
nepomirljivih društvenih i geopolitičkih strategija: ili još veće
uključivanje radničkog pokreta u državu ili njegova eliminacija;
internacionalna trgovina i pacifizam ili autarhija koja predstavlja osnovu za
vojnu ekspanziju. Rešenje nije nužno nagoveštavalo dolazak Hitlera, ali jeste
podrazumevalo koncetraciju moći i sile u rukama centralističke vlade.
Kada se centristričko-reformistički kompromis istrošio, preostao je
još samo etatistički, protekcionistički i represivni.
Da bi se program takve vrste sproveo u delo, trebalo je prvo rasturiti
socijaldemkratiju, koja je zbog pripitomljavanja radnika vršila ogroman uticaj,
a da pritom nije ujedinila Nemaćku iza sebe. To ujedinjenje je prepušteno
nacizmu, koji se obraćao svim klasama, od nezaposlenih do industrijskih
lidera, sa demagogijom koja je prevazilazila onu buržoaskih političara i
antisemitizmom koji je težio ujedinjavanju putem isključivanja.
Kako to da su radničke partije postale prepreka ksenofobičnom
i rasističkom ludilu, kada su toliko puta i same učestvovale u
nacionalizmu? Što se tiče SPD-a, to je bilo jasno na početku veka,
očigledno 1914., a zapečaćeno krvlju 1919. paktom sa fraikorps,
koji je nastao po istom ratničkom modelu kao i njihovi savremenici, fašiji.
Osim toga, ni socijalisti nisu bili imuni na antisemitizam.
“Nemačka socijaldemokratska partija od 1914. do 1921.” od M. Berlaua (Nju
Jork, 1949.) opisuje kako su mnoge vođe SPD-a i sindikata, pa čak i
prestižnog lista Neue Zeit, otvoreno besneli zbog “stranih” (tj. ruskih i
poljskih) Jevreja. U martu 1920. godine berlinska policija (pod
socijalističkom upravom) upala je u jevrejsku četvrt i poslala oko 1
000 ljudi u koncentracioni logor. Kasnije su svi oslobođeni, ali
radnički pokret jeste doprineo širenju antisemitizma.
KPD, opet, nije se libila da se ujedini sa nacionalistima protiv
francuske okupacije rurske oblasti 1923. Nijedan teoretičar Kominterne
nije se suprotstavio Radeku kada je izjavio da “jedino radnička klasa može
da spasi naciju”. Vođa KPD-a Talhajmer (Thalheimer) objasnio je da partija
treba da se bori zajedno sa nemačkom buržoazijom, koja je odigrala
“objektivno revolucionarnu ulogu kroz svoju inostranu politiku”. Kasnije, oko
1930., KPD je zahtevala “nacionalno i društveno oslobođenje” i javno je
optužila fašizam kao “izdajnika nacije”. Priča o “nacionalnoj revoluciji”
je bila toliko uobičajena među nemačkim komunistima da je
poslužila kao inspiracija Trockijevom pamfletu iz 1931. “Protiv
nacionalkomunizma”.
Januara, 1933., kocka je bačena. Niko ne može da porekne da se
Vajmarska republika dobrovoljno predala Hitleru. I desnica i centar su u njemu
videle efikasan način da se zemlja izvuče iz ćorsokaka - ili
makar privremeno manje zlo. “Veliki kapital”, koji je uvek uzdržan kada je reč
o nekontrolisanim prevratima, do tada nije pokazivao posebne simpatije prema
NSDAP u odnosu na druge nacionalističke i desničarske formacije. Šaht
(Schacht), bliski savetnik buržoazije, tek je u novembru 1932. ubedio poslovne
krugove da podrže Hitlera (čije se biračko telo, štaviše , čak
blago smanjilo ) jer je video u Hitleru snagu sposobnu da ujedini državu i
društvo. Činjenica da krupna buržoazija nije predvidela šta će dalje
da se desi i šta će od toga da nastane - rat i poraz – drugo je pitanje, i
nije je bilo u tajnom otporu režimu.
30. januara 1933. Hitler je potpuno legalno postavljen za kancelara, od
strane Hindenberga, koji je ustavno izabran za predsednika godinu dana ranije
uz podršku socijalista koji su u njemu videli bedem protiv – Hitlera. Nacisti
su činili manjinu u prvoj vladi koju je sastavio vođa NSDAP.
U nedeljama koje su usledile maska je skinuta: kreće lov na
militante iz radničke klase, uništavanje njihovih kancelarija, i
počinje vladavina terora. Na izborima u martu 1933. koje je pratilo
nasilje od strane SS i policije, 288 poslanika NSDAP ušli su u Rajhstag (gde su
KPD zadržali svojih 80 poslaničkih mesta, a SPD 120).
Naivne ljude bi moglo da iznenadi sa kakvom poslušnošću represivni
aparat prelazi u ruke diktatora – ali državna mašina se uvek pokorava
autoritetu koji joj naređuje. Ne uživaju li nove vođe punu
legitimnost? Ne izdaju li pravnici najviših instanci dekrete u skladu sa
najvišim državnim zakonima? U demokratskoj državi - a vajmarska država je bila
upravo takva - kada se pojavi sukob između dve komponente u
jednačini, ne pobeđuje demokratija. U “pravnoj državi” - a Vajmar je
takođe bila jedna takva država - kada se pojavi protivrečnost, zakon
mora da popusti i služi državi, nikada obrnuto.
Šta su radile demokrate tokom ovih nekoliko meseci? Oni u desnici su
prihvatili nov raspored snaga. Centrum (Zentrum), Katolička partija
centra, kojoj je čak porasla podrška na martovskim izborima, glasala je za
davanje Hitleru četiri godine neograničene moći, moći koja
će postati legalna osnova buduće diktature.
Socijalisti su pokušali da izbegnu sudbinu KPD, koja je zakonski
zabranjena 28. februara (dan nakon paljenja Rajhstaga). Oni su 30. marta 1933.
istupili iz Druge internacionale da bi pokazali svoj nacionalni, nemački
karakter. Njihova parlamentarna grupa dala je podršku Hitlerovoj spoljnoj
politici 17. maja. Ipak, 22. juna SPD je rasturena kao “neprijatelj naroda i
države”. Nekoliko nedelja kasnije, Centrum je takođe primoran da se
raspusti.
Što se tiče sindikata, oni su krenuli stopama italijanskog CGL i
nadali su se da će moći barem nešto da sačuvaju ako uvek budu
naglašavali da su apolitični. Sindikalne vođe su 1932. proglasile
svoju nezavisnost od svih partija i ravnodušnost prema državnoj formi. To ih
nije sprečilo da pregovaraju sa Šlajherom (Schleicher), koji je bio
kancelar od novembra 1932. do januara 1933. i koji je tražio bazu i
verodostojnu proradničku demagogiju. Kada su nacisti oformili vladu,
sindikalne vođe su bile ubeđene da će im režim ostaviti nešto
malo manevarskog prostora ukoliko priznaju nacionalsocijalizam. Ova strategija
je doživela svoj vrhunac u farsi kada su članovi sindikata marširali pod
svastikama na proslavi Prvog maja 1933., koji je preimenovan u “Festival nemačkog
radništva”. Bio je to uzaludan napor. Narednih dana, nacisti su pohapsili
militante i ukinuli sindikate.
Pošto se školovala da naređuje masama i pregovaraj u njihovo ime,
ili - kada pregovori nemaju uspeha - da uguši pobunu i da se okrene protiv
njih, birokratija radničke klase je još uvek vodila poslednji rat.
Podmuklo mirenje nije ih odvelo nigde. Radničke birokrate nisu napadane
zbog svog manjka patriotizma, već zato što su postale beskorisni trošak za
klasu kapitalista. Nije buržoaziji smetao verbalni internacionalizam sindikalne
birokratije iz perioda pre 1914. već puko postojanje sindikata, ma kako
slabih, koji zadržavaju određenu nezavisnot u vremenu u kojem kapital ne
trpi nijednu drugu zajednicu osim svoje, i kada čak i institucija klasne
saradnje postaje suvišna ukoliko nije pod direktnom kontrolom države.
Barselona:
1936.
U Italiji i Nemačkoj fašizam je preuzeo državu legalnim
sredstvima. Demokratija je kapitulirala pred diktaturom, ili još gore -
pozdravila ju je širom otvorenih ruku. A šta je bilo sa Španijom? Ona nije
predstavljala izuzetan primer odlučne akcije koja je nažalost na kraju
ipak bila pobeđena, ali je zato bila ekstremni slučaj oružanog sukoba
između demokratije i fašizma u kojem je priroda borbe još uvek ostala u
istim okvirima sudara dva oblika kapitalističkog razvoja, dve
političke forme kapitalističke države, dve državne strukture koje su
se borile za legitimitet u istoj zemlji.
Prigovor!
“Znači, po vašem mišljenju, Franko i milicije radničke klase
su jedno te isto? Veliki zemljoposednici i siromašni seljaci koji kolektivizuju
zemlju se nalaze na istoj strani?!”
Prvo, do sukoba je došlo samo zato što su radnici ustali protiv
fašizma. Sva moć i protivrečnosti pokreta pokazale su se u prvim
nedeljama njegovog postojanja: nesumnjivo klasni rat pretvoren je u
kapitalistički građanski rat (iako, naravno, nije bilo dogovora i
raspodele uloga u kojoj bi obe buržoaske frakcije glumile režisera: istorija
nije pozorišni komad)(5).
Istorija klasno podeljenog društva određena je, pre svega , potrebom
da se te klase sjedine. Kada se narodna eksplozija poklopi sa neslogom u
vladajućoj grupi, kao što je to bio slučaj u Španiji, društvena kriza
postaje kriza države. Musolini i Hitler pobedili su u zemljama sa slabom, tek
od skora ujedinjenom nacionalnom državom i jakim regionalnim strujama. U
Španiji je od renesanse do modernih vremena država bila naoružana kolonijalna
sila jednog trgovinskog društva koje je na kraju uništila, sprečivši jedan
od preduslova industrijske ekspanzije: agrarnu reformu. U stvari,
industrijalizacija u Španiji morala je da prokopa svoj put kroz monopole,
prisvajanje javnih fondova i parazitizam.
Ovde nam nedostaje prostor da bismo napisali pregled nebrojenih
liberalnih reformi i ćorsokaka u 19. veku, ratova oko prestola, Karlističkih
ratova, tragikomičnih smena režima i partija posle Prvog svetskog rata i
sled ustanaka i represija koji su prethodili stvaranju Republike 1931. Ispod
svih tih pretumbavanja stajala je slabost buržoazije u usponu, koja je bila
priklještena između suparništva sa zemljišnom oligarhijom i apsolutne
potrebe da se umire seljačke i radničke bune. 1936. godine pitanje
zemljišta još uvek nije bilo rešeno: polovinom 19. veka prodaja zemlje koja je
pripadala sveštenstvu samo je ojačala zemljoposedničku buržoaziju
nasuprot razvoju u Francuskoj posle 1789. Čak i posle 1931. Institut za
agrarne reforme trošio je tek jednu trećinu svojih fondova na kupovinu
većih dobara. Eksplozija 1936.-1939. nikada ne bi dostigla takve
političke ekstreme, uključujući tu i slom države na dve strane
koje su vojevale trogodišnji građanski rat, da nije bilo potresa koji su
rušili društvene osnove tokom celog jednog veka.
Španija nije imala veliku levu i centralnu buržoasku partiju kao “Parti
radical” (Radikalna partija) koja je bila centar teže Francuske politike preko
šezdeset godina. Pre jula 1936. španska Socijaldemokratska partija imala je
mnogo militantniji imidž u zemlji u kojoj su nadničari često
zauzimali zemlju, gde su štrajkovi bili česti, gde su madridski tramvajski
radnici pokušali da samoupravljaju svojim radnim mestom i gde je masa jurišala
na zatvore da bi oslobodila 30 000 političkih zatvorenika. Kako je to
jedan socijalistički vođa rekao:
“Šanse za stabilizaciju demokratske republike u našoj zemlji opadaju
svakog dana. Izbori su samo jedna vrsta građanskog rata.”
Nadolazeći vojni udar bio je leta 1936. javna tajna. Pošto je
dopustio vojnim pobunjenicima da se dobro pripreme, Narodni front, koji je
izabran u februaru, bio je voljan da pregovara, a možda čak i da se preda.
Političari bi sklopili mir sa pobunjenicima, kao što su to uradili tokom
diktature generala Prima de Rivere (1931-1932.), koju su podržali značajni
socijalisti (Kabaljero je radio kao njen tehnički savetnik, pre nego što
je postao ministar rada 1931. i premijer republikanske vlade od septembra 1936.
do maja 1937.). Pored toga, general koji se povinovao naređenjima
republikanaca dve godine ranije i koji je slomio Asturijski ustanak - Franko -
ne može biti tako loš.
Proletarijat se ipak pobunio, blokirao je puč u pola zemlje i
naoružao se. Čineći to, radnici su se očigledno borili protiv
fašizma, ali ne kao antifašisti, jer su njihove akcije bile usmerene i protiv
Franka i protiv demokratske države koju je masovna inicijativa više uzdrmala
nego vojna pobuna. Tri premijera su došla i otišla u roku od 24 sata pre nego
što su prihvatili činjenicu da se narod naoružao.
Još jedanput se pokazalo da problem nasilja nije samo tehničke
prirode. Pobeda ne pripada onom ko ima prednost u naoružanju (vojska) ili u
brojnosti (narod), već onom ko prvi preuzme inicijativu. Gde su radnici
verovali državi, država je ostala pasivna ili je davala prazna obećanja,
kao što se desilo u Saragosi. Tamo gde je borba bila usmerena i oštra (kao u
Malagi), radnici su pobedili, a tamo gde joj je falilo snage, ugušena je krvlju
(20 000 ubijenih u Sevilji).
Španski građanski rat je započeo autentičnim ustankom,
ali to nije dovoljno da bismo ga u potpunosti opisali. To važi samo za
početak ustanka: bila je to prava proleterska pobuna. Posle pobede nad
snagama reakcije u velikom broju gradova, radnici su imali moć. Ali šta
sada da rade sa njom? Da je vrate republikanskoj državi ili da nastave dalje u
pravcu komunizma?
Odmah nakon ustanka osnovan je Generalni komitet antifašističke
milicije; sastojao se od delegata CNT, FAI, UGT, POUM, PSUC (koja je nastala
malo pre toga od sjedinjavanja Komunističke partije i socijalista u
Kataloniji), i četiri predstavnika Generaliteta, katalonske regionalne
vlade. Komitet je bio zapravo most između radničkog pokreta i države
i bio je vezan za Generalitetovo Ministarstvo odbrane, ali je praktično
bio u njegovom sklopu samim prisustvom savetnika za odbranu, izaslanika za
javna sredstva itd. Centralni komitet milicije počeo je vrlo brzo da se
razilazi.
Iako su predali svoju autonomiju, većina proletera je naravno
verovala da oni uprkos svemu drže vlast u svojim rukama i da političarima
daju samo privid autoriteta, kojem nisu verovali i koji mogu da kontrolišu i
usmeravaju u kojem god hoće smeru. Pa zar nisu bili naoružani?
To je bila kobna greška. Pitanje nije ko ima oružje, već šta rade
naoružani ljudi? 10 000 ili 100 000
proletera naoružanih do zuba su ništa, ako se oslanjaju na bilo šta drugo osim
svoje moći da promene svet. U suprotnom, sledećeg dana, sledećeg
meseca ili sledeće godine, vlast kojoj su priznali autoritet oduzeće
im oružje koje nisu uspeli da upotrebe protiv nje.
“U stvari, rat u Španiji između “legalne” vlade i “pobunjenika”
nije ni u kom slučaju bio rat za ideale, već borba između odlučne
grupe kapitalista u rovovima buržoaske republike i druge kapitalističke
grupe. Principi španskog kabineta nimalo se ne razlikuju od krvavog ražima
Lerua (Leroux) koji je masakrirao hiljade španskih proletera 1934. Španske
radnike i sada izrabljuju – iako ovoga puta i sami radnici imaju puške u
rukama!” (Proletariër, izdat od strane grupe komunista veća u Hagu, 27.
jula 1936.)
Ustanici se nisu borili protiv legalne vlade, tj. države koja je tada
postojala, i sve njihove akcije koje su usledile odigraće se pod njenim
vođstvom. To je bila “revolucija koja je počela, ali koja se nikada
nije učvrstila”, kako je to Orvel zapisao. To je najvažnija stvar koja je
odredila kako tok sve neuspešnije oružane borbe protiv Franka, tako i iscrpljivanje
i nasilno uništavanje kolektivizacija i socijalizacija, od strane oba tabora.
Stvarnu vlast u Španiji posle leta 1936. imala je država, a ne organizacije,
sindikati, kolektivi, saveti itd. Čak iako je Nin, vođa POUM-a, bio
savetnik Ministarstva pravde, “POUM nikada nije uspeo da postigne bilo kakav
uticaj na policiju”, kao što je jedan od branioca partije priznao.(6) Iako su
radničke milicije činile ponos republikanske vojske, nisu
predstavljale nikakav faktor u odlukama visoke komande koja ih je redovno uklapala
u regularne jedinice (proces koji je završen do početka 1937.),
preferirajući više da ih istroši, nego da toleriše njihovu autonomiju. Što
se tiče moćnog CNT-a, on je ustupio mesto Komunističkoj partiji
koja je bila veoma slaba pre jula 1936. (imala je samo 14 poslaniku u Narodnom
frontu u februaru, u odnosu na 85 socijalističkih poslanika), ali koja se
uvukla u delove državnog aparata i preusmerila državu u svoju korist, protiv
radikala, a posebno protiv militanata iz CNT-a. Pitanje je glasilo: ko je vladao
situacijom? A odgovor: država može brutalno da koristi svoju moć kada je
to neophodno.
Republikanska buržoazija i staljinisti izgubili su dragoceno vreme
rasturajući seljačke komune, razoružavajući POUM-ovu miliciju i
jureći trockističke “sabotere” i druge “Hitlerove agente” u momentu
kada se od antifašizma očekivalo da dá sve od sebe u borbi protiv Franka,
ali oni to nisu uradili iz samoubilačkog nagona. Za državu i
Komunističku partiju (koja je postajala kičma države kroz vojsku i
policiju), ove operacije nisu bile puko gubljenje vremena. Jednom vođi
PSUC-a pripisuje se sledeća izjava: “Pre nego što zauzmemo Saragosu,
moramo da zauzmemo Barselonu.” Njihov glavni cilj nikada nije bio rušenje
Franka, već preuzimanje kontrole nad masama, jer upravo tome i služi
država. Tako je staljinizam došao na vlast. Proleterima su oduzeli Barselonu, a
Saragosa je ostala u fašističkim rukama.
Barselona:
maj 1937.
Policija je 3. maja poku šala da zauzme telefonsku stanicu, koja je
bila pod upravom anarhističkih (i socijalističkih) radnika. U
katalonskoj metropoli, srcu i simbolu revolucije, legalna vlast se uopšte nije
ustručavala da razoruža sve one koji su još uvek ostali živi, spontani i
antiburžoaski. Štaviše, lokalna policija je pripadala PSUC-u. Tek kada su se
suočili sa vlašću koja im je bila otvoreno neprijateljski nastrojena,
radnici su shvatili da ona više nije njihova, da su joj poklonili plodove svog
ustanka pre deset meseci i da ih je ova iskoristila protiv njih. Generalni
štrajk, koji je bio samo reakcija na otimačinu vlasti od strane države,
paralisao je Barselonu, ali je bilo već prekasno. Radnici su još uvek
imali kapaciteta da se suprotstave državi (ovoga puta u demokratskoj formi),
ali nisu više mogli da izguraju svoju borbu do tačke otvorenog sukoba.
Kao i uvek, “društveno” pitanje je prevladalo nad vojnim. Legalna vlast
ne može da se nameće putem uličnih borbi. U roku od nekoliko sati
nije se razvila
Status quo je konačno rešen političkim sredstvima. Mase su
poklonile svoje poverenje dvema napadnutim organizacijama, dok su ove
pokušavale da vrate ljude na posao (mada ni to nije išlo bez problema) iz
straha da će se otuđiti od države, čime su potkopali jedinu
snagu koja je mogla da ih spase politički i... “fizički”. Čim se
štrajk završio, vlada, koja je sada opet upravljala situacijom, dovela je 6 000
jurišnih trupa, elitne policijske jedinice. Zato što su prihvatili posredovanje
“reprezentativnih organizacija” i saveta za posredovanje od POUM-a i CNT-a,
iste te mase koje su pobedile fašističku vojsku jula 1936. predale su se
bez borbe republikanskoj policiji maja 1937.
Sada je represija mogla da počne. Državi je trebalo samo nekoliko
nedelja da zabrani POUM, pohapsi njene vođe, da ih pobije (po zakonu ili
na drugi način) i ukloni Nina. Osnovana je paralelna policija, koju je
organizovala NKVD i tajni organ Kominterne, odgovoran samo Moskvi. Svako ko je
bio protiv republikanske države i njenog glavnog saveznika, SSSR-a, rizikovao
je da bude javno optužen da je “fašista”, a širom sveta gomila dobronamernih,
plemenitih duša širila bi dalje klevete; poneki iz neznanja, a drugi iz
koristoljublja, ali svi su bili ubeđeni da nijedna optužba nije preterana
kada fašizam napada.
Samim tim se ni hajka na POUM nije mnogo razlikovala. POUM se protivila
moskovskim suđenjima i zato je samu sebe osudila na uništenje od strane
staljinizma koji se bespoštedno borio protiv svojih protivnika u celom svetu za
premoć nad masama. Simpatizeri i ljudi oko komunističke partije nisu
bili jedini: mnoge političke partije, advokati, novinari, pa čak i
francuska Liga za ljudska prava - svi oni su bili duboko ubeđeni u krivicu
osuđenog. Vladajuća ideologija šezdeset godina kasnije smatraće
da su ova suđenja bila samo primer pomahnitale žeđi za moći
Kremlja. Kao da staljinistički zločini nemaju ničega
zajedničkog sa antifašizmom! Antifašistička logika udruživaće se
uvek sa najumerenijim snagama i uvek će se protiviti najradikalnijim.
Na samom političkom nivou, 37. maj doveo je do prilika koje su
nekoliko meseci ranije bile nezamislive: socijalista Negrin postao je veći
desničar od Kabaljera, predvodivši vladu koja je strastveno sprovodila red
i zakon, što uključuje i represiju protiv radnika. Orvel - koji je zamalo
izgubio život u ovim događajima - shvatio je da je rat “za demokratiju”
očigledno završen:
“To znači da će opšte kretanje ići zasigurno u pravcu
neke vrste fašizma (...)”
Preostala je samo trka između dva fašizma, kao što je Orvel pisao,
sa jedinom razlikom što je jedan manje neljudski od svog suparnika: Orvel nije
poricao potrebu da se izbegne “otvoreniji i razvijeniji Hitlerov i Frankov
fašizam”(7). Od tada je reč samo o borbi za fašizam koji je manje zlo od
onog drugog...
Rat
izjeda revoluciju (8)
Moć zavisi isto toliko od pušaka koliko i od glasačkih
kutija. Nijedna revolucija nije miroljubiva, ali ni njena vojna dimenzija nije
najvažnija. Pitanje nije da li će proleteri konačno odlučiti da
upadnu u oružarnice i otmu oružje, već da li će pokrenuti ono što su:
bića robe koja više ne mogu i ne žele da budu roba i čija pobuna
razbija okvire kapitalističke logike. Barikade i mitraljezi slede iz ovog
“oružja”. Što je življa društvena sfera, to je manje pušaka potrebno i manji su
gubici. Komunistička revolucija nikada neće ličiti na
krvoproliće: ne zbog nekog načelnog nenasilja, već zato što
revolucija pre potkopava i rastapa zvaničnu vojsku nego što je uništava.
Kada zamišljamo proleterski front koji se suočava sa buržoaskim
frontom, mi samo mislimo o proletarijatu po buržoaskim merilima, po modelu
političke revolucije ili rata (preotimanje nečije vlasti, zauzimanje
teritorije). Na taj način ponovo uvodimo ono što je ustanički pokret
nadvladao: hijerarhiju, poštovanje prema ekspertima, prema znanju koje zna kako
stvari treba da se rade i tehnikama za rešavanje problema - ukratko sve ono što
sputava običnog čoveka. U Španiji se revolucija, posle jeseni 1936.,
pretvorila u pokušaj vođenja rata i u vrstu borbe tipičnu za države:
rat frontova. U službi države radnički “milicioner” neizbežno postaje
“vojnik”.
Radnici su poređani u “kolone” napustili Barselonu i otišli da
pobede fašiste u drugim gradovima počevši sa Saragosom. Širenje revolucije
izvan oblasti pod republikanskom kontrolom mora da znači dovršavanje
revolucije takođe i u republikanskim oblastima, ali čak ni Duruti
nije shvatao koliko je država bila nedirnuta. Kako je Durutijeva kolona
(čijih 70% članova su bili anarhisti) napredovala, istovremeno je
razvijala i kolektivizaciju: milicija je pomagala seljacima i širila
revolucionarne ideje. Koliko god da je Duruti izjavljivao da “ova milicija
nikada neće braniti buržoaziju”, oni je nisu ni napadali. Dve nedelje pre
svoje smrti, on je održao govor na radiju 4. novembra 1936.:
“Na frontu i u rovovima postoji samo jedna ideja i jedan cilj -
uništavanje fašizma.
Pozivamo narod Katalonije da obustavi sve interne sukobe i intrige, da
zaboravi svu zajedljivost i politiku i da se koncentriše samo na rat.
Političari se koriste trikovima samo da bi sebi osigurali ugodan život.
Ovakve sumnjive veštine moramo zameniti radnim veštinama. Narod Katalonije mora
biti dostojan svoje braće koja se bori na frontu. Kada su katalonski
radnici preuzeli na sebe uzvišen zadatak da se bore na različitim
frontovima, oni koje žive u gradovima moraju takođe da se mobilišu da
ispune svoj deo. Naša herojska milicija, koja je spremna da žrtvuje svoje
živote na bojnom polju mora da bude sigurna da neko stoji iza nje. Oni misle da
niko ne bi zanemario svoju dužnost zbog nedostatka povišice ili neuvođenja
kraćeg radnog vremena. Danas svi radnici i posebno oni iz CNT-a moraju da
budu spremni na najveće žrtve. Jedino tako možemo da se nadamo da
ćemo pobediti fašizam.
Obraćam se svim organizacijama i molim ih da ostave svoje sukobe i
svađe po strani. (...)
Militarizacija milicije je opala. Ukoliko su to učinili da bi nas
zastrašili, da bi nas naterali na čeličnu disciplinu, onda je to
pogrešna politika. Mi pozivamo onog ko je izdao tu naredbu da dođe na
front i da se uveri svojim očima kakvi su naš moral i disciplina i da ih
uporedi sa moralom i disciplinom u pozadini. Mi ne prihvatamo nametnutu
disciplinu. Mi samo ispunjavamo našu dužnost. Dođite na front i pogledajte
našu organizaciju! Posle ćemo mi doći u Barselonu da ispitamo vašu
disciplinu, organizaciju i upravljanje!
Na frontu nema haosa i nedostatka discipline. Svi mi posedujemo jak
osećaj odgovornosti. Znamo šta ste nam poverili i vi možete mirno da
spavate, ali upamtite da smo vama prepustili Barselonu. Zato od vas takođe
očekujemo odgovornost i disciplinu. Dokažimo našu veličinu tako što
ćemo sprečiti nastajanje novih razlika posle našeg rata protiv
fašizma. Oni koji žele da njihov pokret bude najjači, delaju u pogrešnom
pravcu. Samo jedan front, jedna organizacija i jedna vrsta discipline mogu da
se suprotstave tiraniji.” (Boletin de Informacion, CNT/AIT/FAI, Via Layetana,
32 y 34, Barcelona, 11. novembra 1936.)
Slušaoci bi mogli da pomisle da se desila revolucija, kako
politička tako i društvena i da je još samo potrebno da se ona vojno
dovrši, odnosno da se unište fašisti. Duruti i njegovi drugovi bili su
otelotvorenje energije koja nije čekala da se desi 1936. da bi
započeli juriš na postojeći svet, ali ni sva borbena volja na svetu
nije dovoljna kada radnici usmere sve svoje napade na određeni oblik
države, a ne protiv države kao takve. Sredinom 1936. prihvatanje rata po
frontovima značilo je ostavljanje društvenog i političkog oružja u
rukama buržoazije iza ratne linije i pre svega oduzimanje vojnoj akciji izvora
snage koji je crpela sa drugog područja, tamo gde samo proletarijat
odlučuje. “Holandska levica” je napisala sledeće:
“Ako radnici stvarno žele da izgrade odbrambeni front protiv belih,
onda oni to mogu jedino ostvariti putem svoje političke vlasti umesto što
su je prepustili vladi Narodnog fronta. Drugim rečima, odbrana revolucije
je moguća samo kroz diktaturu proletarijata, a ne kroz saradnju sa svim
antifašističkim partijama (...) U centru proleterske revolucije mora da
bude uništenje stare državne mašinerije i prebacivanje glavnih funkcija vlasti
na same radnike.” (P.I.C., izdat od strane GIC, u Amsterdamu, oktobra 1936.)
Na leto 1936. nacionalisti nisu držali ni jedan veći grad i bili su
daleko od bilo kakve odlučujuće vojne nadmoći. Njihova snaga
sastojala se od Legije stranaca i marokanskih Mavara. Maroko je bio podeljen
1912. od strane Francuske i Španije na dva protektorata, ali se od tada
večito bunio protiv kolonijalnih snova obe zemlje. Španska kraljevska
armija pretrpela je tamo veliki poraz 1921., pre svega zbog dezerterstva
marokanskih trupa. Uprkos saradnji između Španije i Francuske, Rifski rat
(u kojem se, uzgred, istakao general po imenu Franko) završio se tek predajom
Abd el-Krima 1926. godine. Deset godina kasnije, proglašavanje neposredne i
bezuslovne nezavisnosti španskog Maroka prouzrokovalo bi u najmanju ruku nered
među jurišnim trupama reakcije. Republika je očevidno odbila da reši
ovaj problem pod pritiskom konzervativnog miljea i Engleske i Francuske
demokratije, koje nisu bile previše oduševljene mogućim slomom svojih
sopstvenih imperija. U tom periodu, francuski Narodni front ne samo da je odbio
bilo kakvu reformu vrednu pomena svojim kolonijalnim podanicima, već je i
rasturio Severnoafričku zvezdu (Etoile Nord-Africaine ), proleterski
pokret u Alžiru.
Svi su vrlo dobro znali da je politika “ne mešanja” bila samo farsa.
Nedelju dana nakon puča,
Retko kada je uski pogled na istoriju kao na sled bitaka, topova i
strategija, bio tako nesposoban da objasni tok neposrednog “društvenog” rata,
čiju je unutrašnju dinamiku određivao i oblikovao antifašizam.
Revolucionarni elan je isprva slomio elan nacionalista. Onda su radnici
prihvatili legalitet: konflikt je najpre gurnut u bezizlazan položaj, a zatim
je institucionalizovan. S kraja 1936. pa nadalje milicijske kolone zaglibile su
se pri opsadi Saragose. Država je naoružavala samo jedinice u koje je imala
poverenja, tj. za koje je znala da neće konfiskovati imovinu. Revolver je
već početkom 1937. važio za luksuz u POUM-u, koji se borilo protiv
frankista samo starim puškama. U gradovima je milicija sretala perfektno
opremljene regularne snage. Frontovi su se zaglibili, kao što je to bio
slučaj sa proleterima i policijom u Barseloni. Republikanska pobeda kod
Madrida bio je poslednji trzaj. Nedugo zatim vlada je izdala naređenje da
se preda lično naoružanje. Naredba nije imala u početku efekta, ali
je pokazala sad već neskrivenu volju da se razoruža narod.
Razočaranje i sumnjičavost potkopali su moral. Rat je sve više
prelazio u ruke eksperata. Republika je na kraju sve više gubila tlo među
masama, dok su društveni sadržaj i revolucionarna slika na antifašističkoj
strani bivali sve bleđi i bleđi.
Svaki put kada svedemo revoluciju na rat, pojednostavljujemo i lažiramo
društveno pitanje: alternativa se tada sastoji samo od poraza ili pobede, i
pitanja ko je “najjači”. Na kraju se sve vrti oko disciplinovane vojske,
nadmoćnije logistike, sposobnijih oficira i podrške saveznika, čije
političke stavove ne bi trebalo preterano da preispitujemo.
Najčudnije je što to znači da se sukob odaljava od svakodnevnog
života. Posebna osobenost rata je što niko ne želi da ga izgubi, već da se
završi, što važi čak i za one koji učestvuju u njemu. Za razliku od
revolucije, rat ne prelazi granice moga praga osim u slučaju poraza. Kada se
borba protiv Franka pretvorila u puki vojni sukob, ona više nije bila
lična posvećenost, izgubila je svoju neposrednu stvarnost i postala
je mobilizacija odozgo, kao i u bilom kom drugom ratu. Broj dobrovoljnih
regruta je opao posle januara 1937. i građanski rat je zavisio na obe
strane jedino od obavezne vojne službe. Milicioner koji se pridružio svojoj
koloni u julu 1936. i koji bi je napustio godinu dana kasnije iz gađenja
prema republikanskoj politici, mogao je da bude uhapšen i streljan kao
“dezerter”!
U drugačijim istorijskim okolnostima, vojna evolucija od ustanka,
preko milicije, do regularne vojske potseća na antinapoleonsku gerilu kako
ju je Marks opisao:
“Kada uporedimo tri perioda gerilskog ratovanja sa političkom
istorijom Španije, primetićemo da oni predstavljaju tri odgovarajuća
stepena do kojih je kontrarevolucionarna država obuzdala narodni duh. U
početku se ceo narod buni, onda gerilske skupine nastavljaju rat slabog
intenziteta koje podržavaju cele provincije; na kraju ostaju samo skupine bez
ikakvog jedinstva, koje su uvek na granici da postanu banditi ili da se uklope
u regularne jedinice.” (9)
Za 1936. važi isto što i za 1808.: razvoj vojne situacije ne može da se
objasni isključivo ili pretežno veštinom ratovanja, već je ona
određena odnosom političkih i društvenih sila i njihovim menjanjem u
antirevolucionarnom pravcu. Kompromis na koji je pozivao Duruti – neophodnost
ujedinjenja po svaku cenu – mogao je jedino da donese pobedu prvo
republikanskoj državi (nad proletarijatom), pa onda frankističkoj državi
(nad Republikom).
U Španiji je revolucija započeta, ali se izvrnula u svoju
suprotnost kada su proleteri, ubeđeni da poseduju efektivnu moć,
poklonili poverenje državi prepustivši joj borbu protiv Franka. Na takvoj
osnovi, ogroman broj subverzivnih inicijativa i mera u proizvodnji i
svakodnevnom životu bio je osuđen na propast zbog proste i
užasavajuće činjenice - sve one su se odvijale u senci nedirnute
državne strukture, koja je prvo držana po strani, ali kasnije ojačana
neophodnošću rata protiv Franka – što je paradoks koji većina
tadašnjih revolucionarnih grupa nije shvatala. Da bi se ustoličile i
proširile, društvene promene, bez kojih je revolucija samo mrtvo slovo na
papiru, moraju da se postave antagonistički prema državi, jasno označenoj
kao neprijatelj.
Problem je bio što je posle jula 1936. samo prividno postojala dvojna
moć. Instrumenti proleterske vlasti koji su proizašli iz ustanka i oni
koji su kasnije izbegli socijalizaciju, nisu samo tolerisali državu - već
su joj prepustili glavnu ulogu u borbi protiv Franka, kao da je bilo neophodno
da se prođe kroz državu da bi se pobedio Franko. U “realističkom”
smislu, preusmeravanje na tradicionalne vojne metode, koje je prihvatila
ekstremna levica (uključujući tu POUM i CNT) u ime efikasnosti, skoro
uvek se pokazalo kao neefikasno. Pedeset godina kasnije, ljudi i dalje ne
prihvataju tu činjenicu . Demokratska država je isto toliko neprimereno
sredstvo za oružanu borbu protiv fašizma, koliko i za mirno sprečavanje
njegovog dolaska na moć. Država se normalno protivi društvenom ratu, ali
se više plaši bratimljenja, nego što ga podržava. Kada su se antifašisti u
Guadalahari obratili - kao radnici - italijanskim vojnicima poslatim od strane
Musolinija, grupa Italijana prešla je na njihovu stranu. Ali to je ipak ostao
izuzetak.
Od bitke za
“Radnička klasa (...), izgubivši iz vida sopstveni cilj, nije više
imala preteranog razloga da gine braneći buržoaski demokratski klan protiv
fašističkog klana, tj. kada se stvar ispita do kraja - nije htela da se
žrtvuje za odbranu anglo-francuskog kapitala od italijansko-nemačkog
imperijalizma. Građanski rat je brzo poprimio oblik imperijalističkog
rata.” (Clé, drugo izdanje)
Iste te godine, Bruno Rici (Bruno Rizzi) primetio je sličnu stvar
u svom eseju o “kolektivnom birokratizmu” SSSR-a:
“Stare demokratije glumile su antifašističku politiku da bi
uspavani pas nastavio da spava. Proleteri uvek moraju da budu mirni. ...Stare
demokratije hrane radničku klasu antifašizmom u svakom trenutku. (...)
Španija se pretvorila u pokolj proletera svih nacionalnosti, samo da bi se
smirili razuzdani revolucionarni radnici i da bi se prodali proizvodi teške
industrije.” (10)
Obe strane su nesumnjivo imale sasvim drugačiju sociološku
strukturu i socijalna značenja. Iako je buržoazija bila prisutna na obe
strane, ogromna većina radnika i siromašnih seljaka bili su na strani
Republike, dok su arhaični i reakcionarni slojevi (velikoposednici, sitna
buržoazija, sveštenstvo) stali iza Franka. Ovakva klasna polarizacija
učinila je da Republika poprimi progresivni izgled, ali to još uvek ne
objašnjava istorijsko značenje sukoba, kao što nam ni veliko članstvo
socijalističkih ili staljinističkih partija koje dolazi iz redova
radničke klase ništa ne govori o prirodi tih partija. Ti podaci jesu istiniti,
ali sporedni kada se posmatra društvena funkcija ovih partija: u stvari, pošto
su spontano nastale, one su mogle da kontrolišu ili da se suprotstave svakom
razvoju proletarijata. Isto tako, republikanska vojska imala je dosta radnika,
ali za šta, protiv koga, i po čijim naređenjima su se oni borili?
Postaviti takvo pitanje znači i odgovoriti na njega - osim ako neko misli
da je moguće boriti se u savezu sa buržoazijom protiv buržoazije.
“Građanski rat je najbolji izraz klasne borbe”, zapisao je Trocki
u svojem delu “Njihov i naš moral” (1938.). Ova Trockijeva tvrdnja je istinita,
ali pod uslovom da tome dodamo da je, još od verskih ratova do današnjih sukoba
u Irskoj ili Lebanu, građanski rat takođe – i najčešće –
oblik nemoguće ili izgubljene društvene borbe: kada klasne protivrečnosti,
ne mogavši da opstanu kao takve, izbijaju kao ideološki ili etnički
blokovi koji samo dodatno odgađaju ljudsko oslobođenje.
Anarhisti
u vladi
Socijaldemokratija avgusta 1914. nije “kapitulirala” kao bokser koji
baca peškir; ona je samo pratila normalni razvojni put moćnog pokreta koji
je bio internacionalistički na rečima, dok je u stvarnosti već
odavno postao u potpunosti nacionalistički. SPD je imala najveći broj
glasova na izborima u Nemačkoj 1912., ali je njena moć dosezala samo
do reformi unutar okvira kapitalizma i njegovih zakona, koji su podrazumevali
kolonijalizam, pa i rat, kada je postao jedino rešenje za društvene i
političke protivrečnosti.
U tom smislu, integracija španskog anarhizma u državu 1936. može biti
iznenađenje samo ako zanemarimo njegovu prirodu: CNT je bio sindikat, bez
sumnje vrlo originalan, ali ipak samo sindikat - a antisindikalni sindikat ne
može da postoji. Funkcija menja organ. Kakve god da su bile njegove izvorne
ideje, svaki trajni organizam čija je svrha da brani nadničare
postaje prvo posrednik, pa onda izmiritelj. Čak i kada je u rukama
radikala i kada se nad njom vrši represija, institucija teži da izmakne
kontroli baze i da se pretvori u instrument za posredovanje. Iako je bio
anarhistički sindikat, CNT je najpre bio sindikat pa tek onda
anarhistički. Baza i vođe koje su pregovarala za šefovskim stolovima
su dva različita sveta, ali se CNT kao aparat malo razlikovao od UGT. Oba
sindikata su radila na tome da modernizuju i racionalizuju upravljanje ekonomijom:
ili kraće - da socijalizuju kapitalizam. Ista linija povezuje
socijalističko glasanje u korist ratnih kredita avgusta 1914. sa
učestvovanjem anarhističkih predvodnika u vladi, prvo u Kataloniji (u
septembru 1936.) pa onda i u celoj Republici (u novembru 1936.). Malatesta je
već 1914. prozvao svoje drugove, među kojima je bio i Kropotkin,
“državnim anarhistima” jer su prihvatili nacionalnu odbranu.
CNT je dugo vremena bio ujedno i institucionalizovan i subverzivan, ali
taj period se završio opštim izborima 1931. kada je CNT napustio svoje
antiparlamentarno stanovište i pozvao mase da glasaju za republikanske
kandidate. Anarhistička organizacija se pretvarala u “sindikat koji ima
namere da osvoji vlast” i koji bi “neizbežno vodio u diktaturu nad proletarijatom”
(P.I.C., nemačko izdanje, decembar 1931.)
Praveći kompromis za kompromisom, CNT se na kraju odrekao i
antietatizma, koji je predstavljao njegovu suštinu, čak i kada su
Republika i njen ruski saveznik pokazali svoje pravo lice u maju ‘37., da i ne
spominjemo sve ono što je usledilo u zatvorima i tajnim ćelijama. Isto kao
i POUM, CNT je uspešno rezoružao proletarijat, pozivajući ga da odustane
od svoje borbe protiv zvanične i staljinističke policije koja se
spremala da ga dokrajči. Kao što je GIC saopštio,
“(...) CNT je bio jedna od najodgovornijih organizacija zaslužnih za
slom ustanka. On je demoralisao proletarijat u vreme kada se ovaj kretao protiv
demokratskih reakcionara.” (Räte-Korrespodenz, jun 1937.)
Neki radikali su se gadno iznenadili kada su ih zatvorili u zatvor
kojim je upravljao njihov pređašnji anarhistički drug, koji više nije
imao nikakvu pravu kontrolu nad onim što se dešavalo između zatvorskih
zidova. Da stvar bude još gora, delegacija CNT-a, koja je otišla u Sovjetski
Savez da zatraži pomoć u materijalu, nije ni spomenula ili na bilo koji
način kritikovala moskovska suđenja.
Sve za antifašističku borbu! Sve za topove i puške!
Pa i da je bilo tako, rekli bi neki ljudi, anarhisti su po samoj svojoj
prirodi imuni na etatistički virus. Zar anarhizam nije najljući
neprijatelj države? Naizgled ...
Neki “marksisti” mogu da citiraju Marksove stranice o uništenju državne
mašinerije u “Građanskom ratu u Francuskoj”, ili Lenjina koji je najavio u
svojem delu “Država i revolucija” da će jednog dana kuvari upravljati
društvom umesto političara; međutim, ti isti “marksisti” potom ropski
poslušno zagovaraju državu kada u njoj vide pokretača napretka ili
istorijsku nužnost. Pošto vide budućnost kao kapitalističko
podruštvljavanje - samo bez kapitalista, kao svet koji još uvek postoji na
osnovama najamnog rada - ali ovog puta egalitarnom, demokratizovanom i
isplaniranom, sve ih to priprema da prihvate državu (prelaznu, za svaki
slučaj) i da krenu u rat zarad kapitalističke države koju smatraju
lošom, ali protiv druge koju smatraju gorom.
Sa svoje strane, anarhizam teži da preceni državnu moć
smatrajući da je autoritet najveći neprijatelj, ali sa druge strane
istovremeno potcenjuje inerciju državne sile.
Država je čuvar, ali ne i stvaralac društvenih odnosa. Ona
predstavlja i ujedinjuje kapital, ali nije ni njegov pokretač ni njegova
osovina. Anarhizam je zaključio da španska država gubi svoju sadržinu iz
neosporne činjenice da se španski narod naoružao posle jula ‘36. Međutim,
sadržina države ipak nisu institucionalne forme, već njena funkcija
ujedinjavanja. Država omogućava veze između ljudskih bića koje
ovi ne mogu ili se ne usuđuju da stvore među sobom, i stvara mrežu
usluga koje su istovremeno parazitske i stvarne.
Iako je u leto 1936. izgledalo da je u republikanskoj Španiji država
slaba, ona je nastavila da postoji kao okvir koji je sposoban da sakupi
parčiće kapitalističkog društva i da ih kasnije ponovo sklopi. U
međuvremenu, ona je i dalje živela u društvenom zimskom snu. Onda je dobila
nov podstrek kada su odnosi koje je subverzija donela sa sobom počeli da
slabe ili da se raspadaju. Oživela je svoje organe i preuzimala je kontrolu
kada bi to prilike dozvoljavale, nad organima koje je subverzija iznedrila.
Ljudi su mislili da je ona samo prazna ljuštura, ali se pokazalo da je bila
sposobna ne samo da se vrati u život, već i da uništi paralelne oblike
vlasti koje je revolucija smatrala svojim najboljim otelotvorenjem.
CNT-ov konačni sud o ličnoj ulozi dolazi od ideje da vlada
stvarno više nije držala vlast, jer ju je de fakto preuzeo radnički
pokret.
“(...) Vlada nije više sila koja tlači radničku klasu, kao
što ni država nije više organizam koji deli društvo na klase. Ako članovi
CNT-a učestvuju u radu države i vlade, onda će ona sve manje da
tlači narod.” (Solidaridad Obrera, novembar 1936.)
Anarhizam ne fetišizuje državu ništa manje od “marksizma”, i zamišlja
da se ona materijalizovala u prostoru. Blanki je napadao sa svojom naoružanom
skupinom skupštine i barake, ali on bar nikada nije tvrdio da njegove akcije
imaju uporište u proleterskom pokretu, već samo u manjini koja će da
probudi ostale. CNT je stotinu godina kasnije proglasio državu fantomom koji
može da se poredi sa stvarnošću “društvenih organizacija” (tj. milicija i
sindikata). Međutim, biće države, njena glavna svrha, sastoji se u
dopunjavanju nedostataka “civilnog” društva sistemom odnosa, veza,
koncentracijom moći, administrativne, policijske, sudske i vojne mreže
koja je uvek pri ruci za svaki slučaj u kriznim vremenima, koja uvek
spremno čeka trenutak kada će policijski inspektor krenuti da njuška
po dosijeima socijalnih službi. Za revoluciju ne postoji nikakva Bastilja,
policijska stanica ili vladareva
Neuspeh
kolektivizacija
Veličina i dubina industrijskih i seoskih podruštvljavanja posle
jula ‘36. nije bila istorijska slučajnost. Marks je naglasio špansku
tradiciju narodne autonomije i jaz između ljudi i države, koji se pokazao
u ratovima protiv Napoleona i revolucijama u 19. veku, koje su obnovile vekovni
otpor opština protiv vlasti dinastije. Apsolutistička monarhija, primetio
je, nije dovela do mešanja slojeva radi stvaranja modene države, već je
snage u zemlji ostavila onakvim kakve su. Za Napoleona je Španija možda
predstavljala “leš”, “ali ako je španska država bila stvarno mrtva, onda je
špansko društvo bilo puno života” i “ono što mi zovemo državom, u modernom
smislu te reči, u realnosti je materijalizovano samo u vojci, da bi se
nosila sa isključivo “provincijalnim” načinom života naroda.”(11)
Španija iz 1936. je već imala buržoasku revoluciju iza sebe, i
bilo je potpuno beznadežno da se očekuje scenario kao onaj iz 1917., da i
ne spominjemo 1848. ili 1789. Iako je buržoazija dominirala politički, a
kapital ekonomski, oni su bili daleko od stvaranja ujedinjenog unutrašnjeg
tržišta i modernog državnog aparata, daleko od potčinjavanja društva u
celini, i dominiranja lokalnim načinom života i njegovim partikularizmima.
Za Marksa, 1854. jedna “despotska” država postojala je uporedo sa nedostatkom
jedinstva koje je išlo dotle da su postojale različite valute i
načini oporezivanja: osamdeset godina kasnije, njegova zapažanja su i
dalje imala određenu osnovanost. Država nije mogla ni da podstakne razvoj
industrije, niti da sprovede agrarne reforme; njoj nije pošlo za rukom ni da
izvuče iz poljoprivrede profit za akumulaciju kapitala, niti da ujedini
provincije, a još manje da suzbije proletarijat u gradovima i na selu.
Stoga je bilo skoro prirodno da iz šoka u julu ‘36. proistekne
društveni pokret na marginama političke moći, čiji je
komunistički potencijal kasnije absorbovala država kojoj je ovaj dopustio
da preživi. Prvi meseci revolucije koja je već polako gubila svoj polet,
ali čija je veličina vešto skrivala njen neuspeh, izgledali su kao
razjedinjen proces: svaka oblast, komuna, preduzeće, zadruga i zajednica
uspeli su da umaknu centralnoj vlasti ne napadajući je, i počeli su
da žive drugačijim životom. Anarhizam, pa čak i POUM-ov regionalizam,
izražavaju ovu špansku posebnost unutar radničkog pokreta, o kojoj
dobijamo pogrešnu sliku kada posmatramo samo njenu negativnu stranu “kasnog
razvoja” kapitalizma. Oseka morala 1937. nije uspela da slomi elan stotina
hiljada radnika i seljaka koji su preuzeli zemlju, fabrike, svoje komšiluke,
sela, koji su oduzimali imovinu i podruštvljavali proizvodnju sa autonomijom i
solidarnošću u svakodnevnom životu, koja je ostavljala snažan utisak i na
posmatrače i na one koji su u svemu tome učestvovali.(12) Komunizam
takođe znači preuzimanje sredstava za život.
Nažalost, čak i kada brojna dela i akcije, koje su katkad trajale
i nekoliko godina, dokazuju (kao u Rusiji i Nemačkoj, na njihov poseban
način) postojanje komunističkog pokreta koji menja i iznova gradi
celo društvo, i to u zapanjujućem subverzivnom obimu kada poprimi velike
razmere, isto tako je tačno da je njegova sudbina bila
zapečaćena od leta 1936. pa nadalje. Rat u Španiji pokazao je
revolucionarnu snagu komunitarnih odnosa i uređenja, u koje je kapital
uspeo da prodre, ali koje još uvek nije direktno reprodukovao, kao i njihovu
nemoć da sprovedu revoluciju sami od sebe. Pošto je izostao napad na
državu, oni su bili osuđeni na uspostavljanje različitih odnosa u
delimičnom samoupravljanju koje je zadržalo sadržinu, a često i
oblike kapitalizma, pre svega novac i podelu delatnosti na pojedinačna
preduzeća. Svaki put kada najamni rad opstane, on doprinosi opstanku
hijerarhije funkcija i prihoda.
Komunističke mere mogle su da potkopaju društvene osnove obe
države (republikanske i nacionalističke) samo da su rešile agrarno
pitanje: više od polovine populacije gladovalo je tokom 1930-tih. Subverzivna
sila se iznenada pojavila i izgurala je napred najpotlačenije slojeve,
koji su bili ujedno najudaljeniji od “političkog života” (na primer žene),
ali nije imala snage da ide do kraja i da zbriše korene i grane sistema.
Tadašnji radnički pokret u vodećim industrijskim zemljama postojao je
u područjima koja je socijalizovao kapital čija se vladavina
protezala kroz celo društvo. On je bio bliži komunizmu zbog takve
socijalizacije, ali istovremeno i mnogo dalje, zbog rastvaranja svih odnosa u
oblik robe.
Naprotiv, španski proletarijat je nastavio da se oblikuje
kapitalističkim prodiranjem u društvo koje je bilo pre kvantitativne nego
kvalitativne prirode. Iz ovakve stvarnosti on je crpeo i svoju snagu i svoju
slabost, što može da se vidi u tradiciji i zahtevima za autonomijom koju je
predstavljao anarhizam.
“U poslednjih sto godina nije bilo ni jednog ustanka u Andaluziji koji
se nije završio stvaranjem komuna, zajedničkim korišćenjem zemlje,
ukidanjem novca i proglašavanjem nezavisnosti (...) anarhizam radnika nije bio
mnogo drugačiji. Oni su takođe zahtevali pre svega mogućnost da
upravljaju svojom industrijskom zajednicom ili sindikatima, zatim smanjivanje
radnog vremena i potrebnog napora (...)”. (13)
Jedna od najvažnijih slabosti bio je stav prema novcu. “Nestajanje
novca” ima smisla samo kada se ne radi o zameni jednog merila vrednosti drugim
(radni kuponi, na primer). Kao i većina radikalnih grupa, bilo da sebe
nazivaju marksistima ili anarhistima, španski proleteri nisu videli u novcu
izraz i apstrakciju stvarnih odnosa, već alatku za merenje, napravu za
brojanje, pa su tako sveli socijalizam na drugačije upravljanje istim
kategorijama i osnovnim delova kapitalizma.
Vlast UGT-a (koji se protivio kolektivizaciji) nad bankama nije jedini
razlog što mere protiv robnih odnosa nisu urodile plodom: kao da je ukidanje
novca pre svega nešto što bi trebalo da preduzme centar moći! Zatvaranje
privatnih i centralnih banaka dokrajčiće tržišne odnose samo ako su
proizvodnja i život organizovani tako da više nisu posredovani robom, i ako –
na ovim osnovama – postepeno postanu dominantni u totalitetu društvenih odnosa.
Novac nije neko “zlo” koje bi trebalo da se odstrani od inače “dobre”
proizvodnje, već je manifestacija (koja danas postaje sve više
nematerijalna) robnog karaktera svih aspekata života. On se ne može ukinuti
uništavanjem simbola, već samo kada nestane razmena kao društveni odnos.
Zapravo, samo su poljoprivredni kolektivi funkcionisali bez novca, ali
su to često činili uz pomoć lokalne valute, sa kuponima koji su
predstavljali “interni novac”. Ponekad bi novac bio predat kolektivu. Ponekad
bi radnici dobijali vaučere u odnosu na veličinu njihovih porodica, a
ne u odnosu na količinu minulog rada (“svakome po potrebama”). Ponekad
novac nije imao nikakvu ulogu: dobra su se delila. Egalitaristički duh je
prevladao, kao i odbijanje “luksuza”.(14) U nemogućnosti da prošire
ne-robnu proizvodnju van različitih autonomnih zona, i bez izgleda za
globalnu akciju, saveti, kolektivi i oslobođena sela pretvorili su se u
nesigurne zajednice, pre ili kasnije uništene bilo iznutra, bilo nasilnim
suzbijanjem od strane fašista ili republikanaca. U Aragonu, jedinice
staljiniste Listera posebno su se specijalizovale za takvu vrstu delatnosti.
Odmah po ulasku u selo Kalanda napisali su na zidu: “Kolektivizacija je
krađa.”
Kolektivizacija
ili komunizacija?
Anarhizam je još od Prve internacionale zastupao kolektivno prisvajanje
sredstava za proizvodnju, nasuprot socijaldemokratskom konceptu
nacionalizacije. U svakom slučaju, obe perspektive počinju od iste
potrebe za kolektivnim upravljanjem. Problem je, međutim: upravljanjem
čime? Ono što je socijaldemokratija sprovodila odozgo i uz pomoć
birokratije, španski proletarijat je sprovodio od baze, naoružan, gde je svako
bio svakom odgovoran, i na taj način je oteo zemlju i fabrike od
specijalizovane manjine koja je upravljala tuđim
Najamni rad – bilo da se radi o oranju polja ili štampanju novina -
znači prolaz aktivnosti kroz novčanu formu. Novac, koji tu aktivnost
uopšte čini mogućom, pritom se i sam oplođava.
Izjednačavanje plata, kolektivno odlučivanje o svemu, i zamena novca
za kupone nikad nije dovoljno da bi se ukinuo najamni rad. Ono što je novcem
povezano nikada nije slobodno, i pre ili kasnije će novac time
zagospodariti.
Zamena udruživanja konkurencijom na lokalnom nivou bila je recept za
sigurnu katastrofu. Jer, čak i kada kolektiv ukine privatno vlasništvo
unutar svojih okvira, on se ipak postavlja kao poseban entitet i element u
globalnoj ekonomiji, a to ga čini privatnim kolektivom, koji stoga mora da
kupuje i prodaje, da trguje sa spoljnim svetom i tako postane preduzeće
koje, htelo to ili ne, mora ili da učestvuje u regionalnoj, nacionalnoj i
svetskoj konkurenciji ili da nestane.
Mi možemo samo da se radujemo što je deo Španije doživeo raspad
sistema: ono što je po vladajućem mišljenju “anarhija” neophodan je uslov
za revoluciju, kao što je Marks svojevremeno zapisao. Međutim, ovi pokreti
su svoj subverzivni uticaj ostvarili na osnovu centrifugalne sile, koja je
vodila u lokalizam. Takođe, oživljene komunitarne veze ograničile su
svakog na svoje selo ili svoju četvrt, kao da je poenta bila da se ponovo
pronađe izgubljeni svet i ponižena ljudskost, da se komšiluk radničke
klase suprotstavi metropolisu, samoupravna komuna ogromnom kapitalističkom
dobru, običan seoski narod komercijalizovanom građanstvu; tj. kao da
su hteli da suprotstave siromašne bogatima, malo velikom i lokalno
internacionalnom, sve vreme zaboravljajući da je kooperativa često
samo najduži put do kapitalizma.
Nema revolucije bez uništenja države: to je španska “lekcija”.
Savlađivanje naoružanih bandi, uklanjanje državnih struktura i navika,
uvođenje novih načina komunikacije i odlučivanja - ništa od toga
nije moguće ostvariti ako uporedo ne teče komunizacija. Mi ne želimo
“vlast”: mi želimo moć da promenimo ceo naš način života. Da li onda
možemo da zamislimo da plaćamo za hranu i smeštaj tokom ovog istorijskog
procesa koji će trajati više generacija? Kada se od revolucije
očekuje da prvo bude politička pa tek onda društvena, onda ona stvara
aparat čija je jedina svrha da se bori protiv pristalica starog sveta, tj.
negativne funkcije represije, sistem kontrole koji se oslanja jedino na svoj
“program” i na svoju volju da ostvari komunizam kada za to budu povoljni
uslovi. Ovako revolucija pravi ideologiju od same sebe i opravdava stvaranje
specijalizovanog sloja koji ima zadatak da nadgleda nadolaženje i
očekivanje sve blistavijeg prekosutra. Puka suština politike je da ona ne
može, niti želi da išta menja: ona samo spaja razdvojeno i ne ide dalje. Vlast
je tu, ona upravlja, rukovodi, nadgleda, smiruje, tlači: ona jeste.
Politička dominacija (koji za celu jednu školu misli predstavlja
problem broj jedan) proističe iz nemogućnosti ljudskih bića da
se sama brinu o sebi i da sama organizuju svoje živote i aktivnosti. Ova
vladavina opstaje samo putem radikalnog osiromašenja koje je
karakteristično za proletarijat. Kada svako bude učestvovao u
proizvodnji svog postojanja, tlačenje i represija države neće više
imati nikakvog dejstva. Država je svemoćna zato što nam plaćeni rad
oduzima sredstva za život, proizvodnju i komunikaciju, ne ustežući se ni
od invazije na nekada privatnu sferu i naš emotivni život. Najveća
garancija da se neće pojaviti nove strukture moći je da preuzmemo u
najvećoj mogućoj meri osnove našeg postojanja, na svim nivoima. Na
primer, čak i ako ne želimo da svako sam proizvodi struju u svom podrumu,
Levijatanova vladavina potiče od činjenice da nas energija - veoma
važan pojam, za koji je druga reč na Engleskom - moć (power , prim.
prev.) - čini zavisnim od industrijskih kompleksa (nebitno da li su
nuklearni ili ne) koji neizbežno ostaju van našeg domašaja i izmiču tako
svakoj kontroli.
Videti uništenje države kao oružani sukob protiv policije i vojske
znači samo pobrkati deo i celinu. Komunizam je pre svega aktivnost.
Način života u kojem muškarci i žene sami proizvode svoje društveno
postojanje parališe ili apsorbuje izbijanje odvojene vlasti.
Bodriginu nedoumicu: “Da li da preuzmemo fabriku ili vlast?” (Il
Soviet, 20. februar 1920) moramo da prevaziđemo. Ne bi trebalo da kažemo:
“nije bitno ko upravlja proizvodnjom, da li je to upravni odbor ili savet, jer
je važno samo da se proizvodnja odvija bez vrednosti”, već: “dokle god
proizvodnja radi vrednosti postoji, dokle god je ona odvojena od ostatka
života, dokle god čovečanstvo zajedno ne proizvodi svoja sredstva za
postojanje, dokle god postoji “ekonomija”, svaki savet mora da izgubi vlast i
preda je upravnom odboru.” Tu se mi razlikujemo i od “savetnih komunista” i od
“bordigista” i zato nas prvi nazivaju bordigistima, a drugi savetnim
komunistima.
Bilans
XX veka
Španski poraz 1936.-1937. suštinski je istovetan ruskom porazu
1917.-1921. Ruski radnici su bili u mogućnosti da preuzmu vlast, ali ne i
da je upotrebe za komunističku promenu društva. Nazadnost, ekonomski slom
i internacionalna izolacija, nisu dovoljni da bi objasnili razvoj u suprotnom
smeru. Perspektiva oživljavanja seoskih komunalnih struktura, koju je skicirao
Marks i koja je mogla da se primeni posle 1917. na drugačije načine,
u to vreme nija bila ni zamisliva. Ako ostavimo po strani Lenjinov hvalospev
tejlorizmu i Trockijevo opravdavanje vojnog rada, za skoro sve boljševike i
ogromnu većinu Treće internacionale, uključujući tu i
komunističku levicu, socijalizam je značio kapitalističku
socijalizaciju plus sovjete, a slika poljoprivrede budućnosti ličila
je na velika zemljišna dobra sa demokratskom upravom. (Glavna razlika
između nemačko-holandske levice i Kominterne je što je levica
ozbiljno shvatala sovjete i radničku demokratiju, dok su ruski komunisti,
što se kasnije pokazalo u praksi, u njima videli samo taktičke formule.)
Boljševici su najbolji primer šta se dešava sa vlašću koja je samo
vlast i koja se trudi da opstane bez prevelike promene stvarnih odnosa.
Reforma se razlikuje od revolucije ne zbog toga što je revolucija
nasilna, već što ona spaja ustanak i komunizaciju. Ruski građanski
rat dobijen je 1919., ali je zapečatio sudbinu revolucije, pošto se pobeda
nad belima odvila bez komunizacije društva, te je na kraju iz nje proistekla
nova državna sila. U svojoj knjizi “Braon fašizam, crveni fašizam” (1939.) O.
Rile (O. Rühle) pokazao je kako je francuska revolucija iznedrila vojnu
strukturu i strategiju koja je odgovarala njenom društvenom sadržaju. Ona je
ujedinila buržoaziju i narod, dok ruska revolucija nije uspela da stvori vojsku
baziranu na proleterskim principima. Crvena armija koju je pobedila Poljska
1920. nije imala skoro nikakav revolucionarni značaj. Već sredinom
1918. Trocki je to zažeo u tri reči: “red, rad, disciplina”.
Stoga je vrlo logično da je sovjetska država - u početku iz
potpune dobronamernosti - pokušala da se sačuva i opstane po svaku cenu,
prvo u očekivanju svetske revolucije, a zatim zbog sebe same. Uskoro nije
bilo drugog izlaza do da se očuva jedinstvo društva koje se cepalo po svim
šavovima. Ovo objašnjava, sa jedne strane, ustupke prema sitnim
zemljoposednicima, praćene rekvizicijom, koji su vodili samo još dalje od
zajedničkog života i proizvodnje; a sa druge strane represiju prema
radnicima i svakoj opoziciji unutar partije.
Krug se zatvorio u januaru 1921. Revolucionarni talas iz 1917. koji su
pokrenule pobune i osnovni demokratski zahtevi završio se na isti način -
osim što je ovog puta proletere tlačila “proleterska” država. Vlast koja
je otišla toliko daleko da je masakrirala kronaštatske pobunjenike (koji su
postavljali samo demokratske zahteve) u ime socijalizma koji nije mogla da
ostvari, i koja je sebe pritom opravdavala lažima i klevetama, samo je dokazala
da nema više nikakav komunistički karakter. Lenjin je fizički umro
1924. ali je revolucionarni Lenjin umro kao vođa države 1921., ako ne i
ranije. Boljševičke vođe više nisu imale drugi izbor, do da postane
upravljači kapitalizma.
Oktobarska revolucija se rastvorila u kanibalistički
građanski rat zbog hipertrofije politike koja je bila potpuno obuzeta
uklanjanjem prepreka koje nije mogla da sruši. Njen patos je bio patos vlasti,
nesposoban da preobrazi društvo, te se na kraju degenerisao u
kontrarevolucionarnu silu.
Pošto su napustili svoj teren, proleteri su u španskoj tragediji
postali zatočenici sukoba gde su iza oba fronta stajali buržoazija i
država. Od 1936. do 1937. proleteri u Španiji se nisu borili samo protiv
Franka, već i protiv fašističkih zemalja, protiv demokratija i farse
o “nemešanju”, protiv svoje sopstvene države, protiv Sovjetskog Saveza, protiv
...
“Italijanska” i “nemačko-holandska” komunistička levica
(uključujući Matika (Mattick) u SAD) bile su među retkima koji
su smatrali da je period posle 1933. bio krajnje antirevolucionaran, dok su
mnoge grupe (Trockisti, na primer) stalno predviđale i videle subverzivni
potencijal u Francuskoj, Španiji, Americi itd.
1937. je zatvorila istorijski momenat koji se otvorio 1917. Od tada
kapital nije više trpeo ni jednu drugu zajednicu osim svoje, što je
značilo da nisu više mogle da postoje trajne, radikalne i veće
proleterske grupe. Gašenje POUM-a bio je kraj poslednjeg radničkog
pokreta.
U budućem revolucionarnom periodu, najsuptilniji i najopasniji
branitelji kapitalizma neće biti ljudi koji uzvikuju
prokapitalističke i prodržavne parole, već oni koji uviđaju gde
bi mogle da se pojave pukotine. Oni neće hvaliti TV reklame i društvenu
podređenost, već će predlagati promenu načina života...
ali, da bi se to postiglo, pozivaće prvo na izgradnju istinski demokratske
sile. Ukoliko im pođe za rukom da ovladaju situacijom, stvaranje ove nove
političke forme istrošiće ljudsku energiju, smrviće radikalne
težnje i, postavljajući sredstvo kao cilj, ponovo će pretvoriti
revoluciju u ideologiju. Sa njima, kao i sa otvorenom kapitalističkom
reakcijom, proleteri mogu jedino da izađu na kraj uz povećavanje i
pojačavanje konkretnih komunističkih inicijativa, koje će
naravno biti osuđivane kao antidemokratske ili kao... “fašističke”.
Borba za stvaranje mesta i vremena za razmišljanje i odlučivanje,
čime bi se omogućila autonomija pokreta, neodvojiva je od
praktičnih poteza u smeru menjanja života.
[“(...) Iz prikazanog shvaćanja historije dobivamo (...) da je
način djelatnosti u svim dosadašnjim revolucijama stalno ostao netaknut i
da se uvijek radilo samo o drugačijoj raspodjeli te djelatnosti, o novoj
podjeli rada na druge ličnosti, dok se komunistička revolucija
upravlja protiv dosadašnjeg načina djelatnosti, odstranjuje rad i ukida
vladavinu svih klasa sa samim klasama, jer revoluciju provodi klasa koja u
društvu više ne važi kao klasa, koja se ne priznaje kao klasa, već je
izraz raspadanja svih klasa, nacionalnosti itd. unutar sadašnjeg društva
(...)”] Karl Marks, Rani radovi, Njemačka ideologija, Naprijed,
Napomene:
1 - Ovaj tekst je skraćena i potpuno prerađena verzija
predgovora za zbirku tekstova Bilan / Contre révolution en Espagne 1936 - 39,
10-18, 1979 .
2 - Danijel Gerin (Daniel Guérin), Fascisme et grand capital, La
Découverte; i Front Populaire, Révolution manquée, Actes Sud.
3 - A. Tasca, Naissance du fascisme, Gallimard. Communisme et fascisme,
Programme Communiste. La Gauche communiste d’Italie, Courant Communiste International.
4 - A. Pannekoek and the Workers’ Councils, S. Bricianer, Telos i The
Dutch Left , P. Bourrinet
5 - V. Richards, Lessons of the Spanish Revolution,
6 - V. Alba, Spanish Marxism versus Soviet Communism: a History of the
POUM (zajedno sa S. Švarcom (S. Schwartz)
7 - Kataloniji u čast, april 1938. Knjiga je 1951. prodata tek u 1
500 primeraka.
8 - Ovaj naslov sam pozajmio od knjige H. Pehtera (H. Paecher), Espagne
1936 / La guerre dévore la révolution,
9 - Karl Marks
10 - B. Rizzi
11 - Karl Marks
12 - Imeđu ostalih, Orvel i M. Lou i J. Brea, Red Spanish
Notebook, City Lights,
13 - G. Brenan, The Spanish Labyrinth,
14 - F. Borkenau, The Spanish Cockpit, 1937.