Make your own free website on Tripod.com

 

„Sovjetizacija“ Istočne Evrope:

 

državni kapitalizam i osnivanje „narodnih demokratija

 

Zatvoren revanš velikog rata je doveo do već svima poznate podjele planete na dva suprotstavljena tabora. Kako smo bezbroj puta čuli, mitologija hladnog rata je priča o bipolarnom svijetu koji se rascijepio željeznom zavjesom na dva bloka. Kako mit kaže, jedan je predstavljao (a i danas valjda predstavlja) „slobodni svijet“, a drugi „socijalistički“ ili „komunistički“ svijet. Svu mitologiju na stranu, ovaj drugi je bio socijalistički isto koliko je prvi bio slobodan. Možda ovaj komentar zvuči pretenciozno, ali poznato je da činjenice imaju tendenciju uništenja sve mitologije, iako činjenice same ne padaju pod noge, i treba znati šta sa njima činiti. U svakom slučaju, kako je oduvijek bilo poznato i činjenično utemeljeno, nakon poraza sila osovine, dve preostale svjetske sile, SAD i SSSR, podijelile su svijet kao plijen pobjednika. Obe sile su se naoružale do zuba, i povele politiku međusobnog zadržavanja. Tako se rodio hladni rat.

 

Tok ratnih razaranja i pomjeranja bojišnica Istočnu Evropu doveo je pod plašt Sovjetskog Saveza. Istočna Evropa je pripala njemu po ratnoj zasluzi. Vraćajući se na mitologiju, sudaramo se sa pričom o oslobađanju istočnoevropskih zemalja od strane Crvene armije, u kojima je instantno provedeno nešto što se nazivalo „socijalnom revolucijom“. Navodno, fašisti su istjerani, kapitalizam je uništen a tekovine socijalizma su nicale pod koracima crvenoarmejaca, oslobađajući radničku klasu najamnog ropstva. Vraćajući se ponovo na činjenice, uviđamo da se takvo nešto nije zbilo. Prije nego što je Mađarska revolucija (1956.) razbila mit o postojanju socijalizma u Istočnom bloku, kapitalistička politika koju je sprovodio Kremlj u svojim novoosvojenim kolonijama zakočila je hladnoratovsku ideološku mitologiju na samom začetku. Sivih uniformi je nestalo, ali fašisti su bili tu, čak u bliskoj saradnji sa novim okupatorom. Kapitalizam nije uništen, samo mu je forma promijenjena, i to prema ruskom modelu. Radnici se najamnog ropstva nisu oslobodili – naprotiv. Kad god su pokušali, crvena armija je bila ta koja ih je spriječila. Istočna Evropa je, dogovorom zaboravljena od jučerašnjih saveznika, ostavljena na milost i nemilost Kremlja.

 

Što se tiče zapadne Evrope, prvenstveno Francuske, gdje je Komunistička partija pod direktivom iz Kremlja imala najveći uticaj preko narodnog pokreta otpora, situacija je bila suštinski ista, samo sa obrnutim ulogama. Prvenstveno, radilo se na sistematskoj pacifikaciji. Kremlj i zapadne sile su imale prećutno razumijevanje. Zapad, bez obzira na ekonomske, političke i špijunske igre koje će voditi ubuduće, držao se principa da se održi status quo, ostavljajući Kremlju teritorije koje je zaposjela Crvena armija po zasluzi osvajanja, dakle Istočnu Evropu, dok je sa druge strane, Kremlj prećutno odobrio da će njegovi politički agenti u zapadnim zemljama, dakle, komunističke partije i sindikalci, igrati ulogu „lojalne opozicije“. Po nalogu PCF-a, partizanskim grupama je naloženo da predaju oružje Vladi nacionalne odbrane pod komandom de Gaulle-a, te je sugerisano lokalnim oružanim grupama da ni slučajno ne pomišljaju na kakvo političko istupanje. PCF je pod naredbom Moskve istupila sa stavom „nacionalnog jedinstva“, i sugerisala radnicima da odustanu od akcija, njihove štrajkove nazivajući „oružijem trustova“. U Italiji, Togliattijeva PCI je, već stupajući u front sa fašističkim generalima koji su gušili radničke pobune, postala utočište razbježanim fašistima. U Britaniji, CPGB se, uz blagoslov Staljina, priklonila „progresivnim“ Torijevcima kao što su Čerčil i Eden.

 

Naravno, ne radi se o maglovitoj zavjeri skovanoj iza mračnih kulisa istorije. Radi se vrlo očiglednoj saradnji dva uzajamno suprotstavljena pola globalnog kapitalizma – zapadnog, odnosno liberalno-buržoaskog, i istočnog, državno-birokratskog – u procesu podjele svijeta. Političke elite su našle zajednički jezik u sputavanju masovnih akcija radničke klase i buntovnog stanovništva koje bi iz osnova mogle podrivati njihovu vlast i poljuljati logiku hladnog rata koji se polako budio. Tako je Kremlj, prije, tokom i nakon takozvane „sovjetizacije Istočne Evrope“, uprkos neprijeteljstvu koje je proizilazilo iz prirode suprotstavljenih sistema, vršio usluge zapadnom kapitalizmu. Tako je uništio radnički pokret sa POUM-om i CNT-om u Kataloniji, dok su mu britanski ratni brodovi čuvali leđa. Tako je ugušio Šanghajsku komunu dok su se stvarali uslovi za saradnju sa SAD-om za imperijalistički rat protiv Japana. Tako je i dosta kasnije, ponovo čineći uslugu de Gaulle-u, upotrebio PCF i CGT  u guranju francuskih radnika i studenata pod pendrek CRS-a. Za uzvrat, Zapad je, praveći ogromnu famu oko svakog kontrolisanog sukoba, prećutno previđao svaki masovni pokret koji se po svojoj suštini ne bi mogao razlokovati i da je izbio na njegovom teritoriju, to jest, sa njegove strane „željezne zavjese“. Tako je previdio otpor „sovjetizaciji“, Istočnu Njemačku 1953, Mađarsku 1956, Čehoslovačku 1968, a Poljsku nekoliko puta. Dok su milioni patili pod teretom politike međusobnog zadržavanja, „željezna zavjesa“ je stajala mirno. Klasna logika i logika dominacije nadvladale su logiku naizgled suprotstavljenih ideologija.

 

Rumunija

 

... je bila prva vansovjetska zemlja u koju je umarširala Crvena armija. Sovjetska vlada je odmah objavila da je tu da održi status quo. Prije upada, uvidjevši nužan tok koji će rat uzeti, kralj Mihail I je zbacio fašističku vladu uz pomoć svojih pristalica i prešao na stranu saveznika. Molotov je bio jasan: „Sovjetska vlada objavljuje da nije zainteresovana za uzimanje rumunjske teritorije ili za promjene postojećeg društvenog poretka u Rumuniji. Isto tako izjavljuje da je ulazak sovjetskih trupa poslijedica vojne nužde i otpora neprijateljskih snaga.“ (2. april 1944.) Ali kojih neprijateljskih snaga? Pokret otpora pod vođstvom Seljačke stranke i Ilija Manijua zatečen je kao glavna oružana instanca u zemlji (zanemarujući Njemce u povlačenju). Prirodno, takvo nešto je predstavljalo prijetnju. Seljaci pod oružjem koji su prethodno nazivani „heroji otpora“, sada su okarakterisani kao „banditi“, i razoružani su nakon zadocnelog Manijuovog poziva na odlaganje oružja. General Sanatesku je postao premijer u netaknutoj monarhiji, ali nakon serije pobuna protiv nove vlade, Kremlj je naložio novom premijeru da napusti položaj. Sa milion crvenoarmejaca u zemlji, Staljin je htjeo da nađe vlast koja će održati mir. Za novog premijera je izabran Petru Groza, a za vicepremijera Đorđe Tataresku, na čelu nove vlade u koju su stupila dva pripadnika KP: Đorđe Đeorđiju Dej, kao ministar javnih radova i komunikacija, i Lukrećiju Patraškanu, kao ministar pravde. Tataresku je bio član predratnih nacionalističkih vlada koje su 1911. pobile 11000 seljaka nakon ustanka, a 1927. izvršile pogrome nad Jevrejima. Tataresku je pomogao fašističkom diktatoru maršalu Antoneskuu da dođe na vlast pod krunom kralja Karola.

 

Komunistički ministri su se sasvim prijatno osjećali u novoj vladi, što je bilo u skladu sa Staljinovim direktivama. New York Times 17. marta izvještava o programskoj poziciji Patraškanua: „Industrijalisti, biznismeni i bankari će umaći kaznama za ratne zločine pod zakonom kojeg piše Lukrećije Patraškanu, ministar pravde, i ostali komunistički članovi vlade. Rumunija ne može priuštiti sebi da izgubi usluge trgovaca i industrijalaca, rekao je Patraškanu. Izrazio je mišljenje da će zemlja voditi još liberalniju politiku prema toj klasi nego što to čine Francuzi.“ Iste novine, 27. septembra, javljaju: „Premijer Groza je rekao da njegova vlada ne kani vršiti kolektivizaciju zemlje ili nacionalizaciju banaka i industrije.“ Nedugo zatim, bukureštanski radio je izjavio kako je Grozu sam Staljin savjetovao i ohrabrio „da održi sistem privatnih preduzeća i privatnog profita“. Sledeće godine KP je proglasila izbornu pobjedu od 80%, ali je tek 1947. nova vlast zbacila kralja Mihaila I i proglasila republiku. Tada je počela i politička transformacija zemlje. Dok su Komunisti fizički uništavali političke protivnike, novi pravoslavni patrijarh Justinijan Marina, uz pomoć vlasti rastjerao je unijatsku crkvu. Podržan od Staljina, Đorđiju Dej je postao šef države 1952.

 

Od progralšenja narodne republike uveden je SovRom koji je trajao do raspuštanja 1956: sistem mješanih sovjetsko-rumunjskih kompanija koje su služile da zamaskiraju sistematsko pljačkanje rumunjskih resursa. Neto roba na ovaj način prenešenih u Rusiju procjenjuje se na 2 milijarde USD, ne računajući ratne reparacije, i zanemarujući kombinaciju masivne suše i teške devalvacije od 1946. Otpor je bio gotovo instinktivan, prvenstveno među industrijskim radnicima za koje se situacija nije ni u kom slučaju promjenila, ali je i represija učinila svoje. Za sada je nemoguće procjeniti približan broj političkih zatvorenika. Brojke se kreću od 40000 pa do nevjerovatnih milion.

 

Bugarska

 

... ništa bolje nije prošla. Sa ulaskom Crvene armije, uspostavljena je vlada „Otadžbinskog fronta“ pukovnika Kimona Georgijeva, koji je učestvovao u uspjelom fašističkom puču 1934. poslije koga je raspušten parlament a sindikati zabranjeni. Puč je izvela Vojna liga, organizacija koju je podržavao Musolini. Komunisti su prvo, što će postati ustaljena praksa, preuzeli ministarstvo unutrašnjih poslova. Dakle, buduća glava države, Anton Jugov, postao je prvi šef snaga reda. Do jeseni 1944, ova vlada se našla pod pritiskom masovnog nezadovoljstva među populacijom: na mnogim mjestima, osnovane su autonomno radničke milicije i izabrani narodni sudovi, dok je policija razoružana. Economist 7. oktobra 1944. izvještava: „Izvještaji o bugarskim trupama koje okupiraju Zapadnu Trakiju i Makedoniju živo podsjećaju na sliku ruske vojske iz 1917. Vojnički savjeti su uspostaljeni, crvene zastave podignute, a salutiranje ukinuto.“ Pukovnik Velčev, sada podpretsjednik vlade, je izdao naređenje vojnicima da skinu crvene zastave, raspuste savjete i vrate „normalnu“ disciplinu. Situacija je bila poprilično konfuzna. Bivši fašistički pukovnici su sjedili u „sovjetskoj“ marionetskoj vladi i zavodili disciplinu u zemlji dok je Molotov prijetio militantnim bugarskim Komunistima da se dovedu u red. Štrajkači u gradovima su označeni kao „fašisti“ ili „anarhisti“ (ili, zašto ne, oboje) i rastjerani od strane partijski kontrolisane državne milicije.

 

Faza staljinizacije Bugarske počinje tek sa prestrojavanjem 1949. Georgi Dimitrov, jedan od vodećih bugarskih Komunista, bivši pretsjednik Kominterne iz perioda politike Narodnih frontova, završio je sumnjivom smrću kada su je otpočeo „lov na vještice“ za „titoistima“. Ekstremni staljinista, Vulko Čevernov, postao je novi šef države. Sa tim je i ubrzana politika „sovjetizacije“. Ubrzana je industrijalizacija i kolektivizacija, a pobune seljaka ugušene. Komunisti su nastavili svoju politiku „internacionalizma“ kako su zaživjeli stare pogranične sporove sa Jugoslavijom i Grčkom, a vratili nacionalističku politiku represije nad turskom manjinom. Kremlj je „uvodio socijalizam“ u Bugarsku tako što je sistematski pljačkao plodove rada bugarskih radnika i seljaka. Zapad je bez pogovora pasivno pomagao ovu vrstu „sovjetizacije“: tako je prije rata, na primjer, Bugarska lako prodavala svoj duhan za preko potrebne američke dolare. Međutim, sada je bila prisiljena da prodaje sve svoje zalihe duhana Moskvi po vrlo niskoj cijeni za rublje. Moskva je nakon toga lako mogla da preproda jeftino kupljen duhan Italiji, zgrtajući ogroman profit – u dolarima, naravno.

 

Inače, trgovina je bila jedan od načina eksploatacije. Dok pod „trgovinom“ neki podrazumjevaju „fair trade“, ovdje se radi o staroj imperijalističkoj doktrini „kupi za manje – prodaj za više“. Zapad se, prirodno, uključio u utrku uništavanja sovjetskih kolonija pod pritiskom ekonomske izolacije, bez smetnje „željezne zavjese“. Uvijeti postavljeni Kremlju za Maršalov plan, samo su omogućili sklapanje dogovora „ispod stola“. Isto kao Bugarska, Poljska i Čehoslovačka su prisiljene prodavati robe Rusima, dok im je Zapad, ostvarujući sa Moskvom dugoročne trgovinske planove, uskratio uvoz „strateških dobara“ među kojima su se mogle naći gramofonske ploče i igle za šivanje. Tako je SSSR kupovao robe po niskim cijenama, a prodavao po, za svjetsko tržište, nadprosječnim. U svojoj knjizi Staljinovi sateliti u Evropi, Y. Glukstein govori o poljsko-sovjetskom ugovoru za izvoz uglja (16. avgusta 1945.): „Pljačkanje Poljske kroz samo ovu transakciju obrtalo se preko sto miliona dolara godišnje. Britanski kapitalisti nisu ostvarivali takav profit ni iz svojih godišnjih ulaganja u Indiju“.

 

Poljska

 

... je pretrpila manje, samo zato što nije imala skoro ništa više da pretrpi. Crvena armija je nakon sloma operacije Tempest de facto postala prva oružana vlast. Teritorije do Kurzonove linije anektirao je SSSR. Stanislaw Mikolajczyk zajedno sa nekim vođama vlade u egzilu dao je ostavku i vratio se u zemlju kao opozicionar, dok je Staljin naredio formiranje Vlade nacionalnog jednistva takozvanog demokratskog bloka u Lublinu. Komunisti su, opet, držali ključna ministarstva, i ubrzo nakon narodnog referenduma u kome su namjestili izborne rezultate putem tajnih službi i policije, počeli preuzimati kontrolu. Na tom referendumu od 30. juna 1946. postavljena su tri pitanja: 1.) da li ste za raspuštanje senata, 2.) da li ste za usvajanje ekonomskog sistema uz agrarnu reformu i nacionalizaciju osnovnih industrija, uljučujući zakonsko očuvanje prava privatnog vlasništva, i 3.) da li za zapadnu granicu Poljske želite liniju Odra-Nisa? Oficijelni rezultati su glasili: 68% za prvo, 77% za drugo, 91% za treće pitanje. Stvarni rezultati, prema istraživanjima nakon 1989, bili su: 73% protiv prvog, 58% protiv drugog, i 67% za treće. Komunističko vođeni demokratski blok bio je natjeran, uprkos ekstenzivnoj propagandi pod parolom „3 puta da“, vršiti izbornu prevaru. Ipak, i nakon osvajanja vlasti, početak kolektivizacije i nacionalizovane industrijalizacije u Poljskoj nije dostigao ni približne razmjere kao u SSSR-u i drugim istočnoblokovskim državama, jer je Moskvi prvenstveno bila potrebna mirna i stabilna prometna ruta prema Berlinu, dok je sama Poljska, potpuno uništena, bez domaćeg proizvodnog potencijala, kadrova, praznih gradova i pustih sela, pristala na uslovnu pacifikaciju. Sama katolička crkva je priznala da bi svaka vrsta otpora predstavljala samoubistvo. Kad je Moskva odbila pozive Poljaka i Čehoslovaka koji su bili zainteresovani za Maršalov plan, niko nije mogao ništa da kaže. Već 1946. sva preduzeća sa više od 50 zaposlenih su preuzeta od strane vlade, bez kompenzacije bivšim vlasnicima, i, naravno, bez ikakve suštinske promjene za one koji su u tim preduzećima radili. Radna snaga se i dalje kupovala, za nadnicu ili sledovanja, samo od strane državnog kapitala.

 

Mađarska

 

... je nakon decenijskog terora fašiste Mikloš Hortija i nacističkih okupatora Crvenu armiju dočekala kao oslobodioce. Dok su Rusi na okupiranom područiju, u Debrecenu, 1944. pomogli osnivanje nove vlade, mađarski Komunisti su pomagali seljacima pri raspodjeli zemlje veleposjednika i katoličke crkve. Imre Nađ, jedan od vođa KP, postao je ministar poljoprivrede. Entuzijazam, prirodno, nije mogao potrajati ni dana. Kada se po zemlji raširila vijest da je ministar u novoj vladi bivši odlikovani nacist Bela Mikloš, talas razočarenja je preplavio one koji su očekivali oslobođenje od terora. Pored njega, još dva generala su postali ministri: Farago i Voroš. Vlada je i dalje smatrala fašistu, admirila Hortija, za legitimnog vladara u Mađarskoj, koji se tokom rata zamjerio nacistima i izazvao invaziju njemačke vojske. General-ministar Voroš je okončao svoj prvi govor na ruskom radiju sa uzvikom: „Živjela slobodna i demoktratska Mađarska sa admiralom Hortijem na čelu!“ Možda bi se zapitali kako je moguće da jedna nazovi „socijalistička“ Rusija dovodi fašiste na vlast po oslobođenim teritorijama, ali je odgovor sasvim jednostavan: trebao im je neko da popuni politički vakum. Najgore od svega za moskovskog birokratu bi bilo kada bi industrijski i poljoprivredni radnici ozbiljno shvatili socijalističke parole, i sami počeli stvarati organe vlasti. Najgore od svega bi bio primjer ruskim radnicima. I zato, ko bi bio bolji nego ljudi koji su izgradili svoje karijere na uništavanju života stotina hiljada običnih ljudi, radnika i seljaka.

 

Bilo je očigledno da će KP, isto kao u ostalim satelitima, preuzeti državnu vlast do kraja. KP je, prirodno, postala pribježište onih – i to mislim na ljude koji su počeli formirati birokratsku klasu, zanemarujući obično članstvo – čija su socijalna shvatanja počivala na principima komande i upravljanja, tako brižno odgajanim u fašističkim sistemima. Partija, daleko od toga da je uništila državnu mašineriju, preuzela je stare strukture zarad sprovođenja politike po direktivama iz Moskve. Policija i tajna služba, pod nadzorom stručnjaka iz NKVD-a, sada mješavina sadista iz Hortijevog režima i novih parazita iz KP, postala je glavni oslonac vlade Matijaša Rakosija, koji je sve te procese nazivao „revolucija odozgo“.

 

„Revolucija odozgo“ povela je za sobom i „socijalizam odozgo“. Procjene o spakovanoj mašineriji koju je Crvena armija odvezla u Rusiju procjenjuje se na 124 miliona USD. Za uzvrat, Moskva je, po očekivano niskim cijenama, počela kupovati nacionalni kapital tako postajući glavni dioničar nad mađarskom proizvodnjom. Tako je kapital u Mađarskoj promjenio akcionarskog vlasnika sa privatnog kapitaliste na udružene kompanije. Ali još do 25. marta 25% teške i 80% ostale industrije nalazilo se i dalje u privatnim rukama. Toga dana je proglašena nacionalizacija koja je okončana sa krajem 1949. Continental News Service 16. aprila izvještava o načinu na koji je to izvedeno: „Uskršnji ponedeljak proglašen je za praznik. Dok se radnici nisu nalazili u fabrikama, državni zvaničnici su došli i preuzeli ih. Sledećeg dana radnici su došli i zatekli novog gospodara.“ Istu stvar su svojevremeno činili Laburisti u Britaniji. Razlika? Samo u političkoj sofisticiranosti. U oba slučaja, radnici su ostali zaglavljeni na istom mjestu: pod šefom. Rad po komadu – ono što je sam Marks nazivao formom nadničarenja koja je u punoj harmoniji sa kapitalističkim sistemom – uveden je u sve zemlje satelite.

 

Propisane reparacije za SSSR iznosile su oko 200 miliona dolara, i zahtjevane su u isplaćivanju kroz industrijska dobra od 83%. Sjetimo se samo da je industrijska proizvodnja Mađarske prije rata iznosila jedva 25% bruto nacionalne proizvodnje. Dok je Kremlj sistematski pljačkao zemlju, populacija je tih dana živjela na dnevnih 850 kalorija. Zbog prijetnje od otvorene pobune, 15. decembra 1948, Erno Đero, ministar finansija, mogao je saopštiti da je prepolovljen iznos reparacija koji će se platiti tek kasnije. Ovo, naravno, nije moglo da ublaži nezadovoljstvo. Pravi nemiri su se tek naslućvali.

 

Istočna Njemačka

 

... je postala glavna dodirna tačka u hladnom ratu, sa Berlinom kao podijeljenim gradom. Konferencijom u Potsdamu, zapadne sile su priznale vlast sovjetskih vojnih komiteta – odnosno sovjetsku vojnu vlast (SMAD) – sve do demarkacione linije. Svaka strana je uspostavila kontrolu nad svojim područijem do juna 1945, u početku sve radeći zajedno na denacifikaciji i razoružavanju čitave Njemačke. Pod plaštom reparacija, Moskva je naredila konfiskaciju preduzeća nacističkih osuđenika kao i državne industrije, koje su zajedno u njenom dijelu iznosile 60% od ukupne industrije. Većina teške industrije (20% od  ukupnog) su konfiskovane kao reparacije a ostatak je nacionalizovano pod kontrolom novoosnovanih Sovjetskih udruženih dioničkih kompanija: SAG. Tako je 40% sveukupne industrijske proizvodnje jednostavno ostavljeno u sklopu privatnog poduzetništva.

 

Odbijanje SMAD-a za učešće u Maršalovom planu dovelo je osnivanja Federativne republike Njemačke i do prve berlinske krize. To je praćeno i prvim političkim potezima: ujedinjenjem KPD i SDP osnovan je SED, koja je na izborima oktobra 1946. uzela nešto preko 50% glasova, osim u Berlinu, gdje je pretrpjela pobjedu od strane i dalje nezavisne SDP. SED je prihvatila politički model sa istoka, i postala politički agent Kremlja u Njemačkoj. U novembru 1948. Njemačka ekonomska komisija (DWK), uključujući predstavnike antifašističkog bloka, osnovala je novu provizionalnu vladu. Tako je 7. oktobra 1949. problašena DDR, sa novim ustavom, i novom zakonodavnom vlašću: Volkskammer. Svi članovi SED-a sprovodili su, kao funkcioneri, partijske rezolucije. Stasi, kao policijsko tijelo, postalo je oslonac prve partije na vlasti. Sa trećim kongresom SED-a, izglasani su i planovi za nacionalizaciju industrijskog sektora koji je činio preko 40% sveukupne proizvodnje, što je dovelo do osnivanja tzv. „Narodnih preduzeća“ (VEB). Izglasan je i prvi petogodišnji plan koji je otpočeo sa sprovođenjem 1951. godine. Pritisci prve petoljetke iznjedrili su i prvu unutrašnju krizu u DDR-u: do 1953. mjesečni broj imigranata svih uzrasta popeo se na 37000 u prosjeku. Od DDR-a, kao glavne industrijske sile Istočnog bloka, očekivao se najveći output i najveći stepen produktivnosti, do suludih razmjera.

 

 Sa Staljinovom smrću, došlo je do talasa olakšanja među birokratskom kastom, pa je vladajuća struktura u DDR-u prva nastupila sa pozivom na „Novi kurs“: tražilo se pomjeranje u proizvodnji na plansko poboljšanje standarda života populacije, pa samim tim i na naglasak na „robe široke potrošnje“. Prirodno, svako pomjeranje despotskog plana kapitala u bilo kojoj direkciji, pa makar i ona pozivala na povišenje standarda radnika, ne može izmjeniti tokove u proizvodnji bez stresa i pojačanih metoda komande i pritiska. Naprotiv, ovakve promjene prema nahođenju birokratskih potreba i želja samo mogu postaviti nužan zahtjev za povećanjem produktivnosti tokom procesa transformacija u proizvodnji, a istovremeno povesti smanjenje nadnica radi preusmjerenja finansijskih sredstava za investicije u „novi kurs“. Povišenje normi proizvodnje i smanjenje nadnica dovele su do prvog masovnog proleterskog ustanka u Istočnom bloku.

 

Ustanak je počeo u Istočnom Berlinu: 16. juna do 80% građevinskih radnika je obustavilo rad i pozvalo na generalni štrajk. Isti dan, radnici su napustili tvornice i izveden je spontani masovni štrajk u čitavom gradu. Demonstracije su osvanule pred vladom i zatjevano je rušenje vlasti od strane 100000 demostranata. Radio iz američkog sektora je spontano prenosio šta se dešavalo u drugom dijelu grada pa je tako sa širenjem vijesti došlo i do širenja štrajk pokreta van Berlina. U gotovo svakoj tvornici u zemlji, radnici su osnovali štrajk komitete, i u skoro svakom gradu je proglašen generalni štrajk. U Halleu, lokalna novinska kuća je okupirana, a Bitterfeld štrajk komitet je 17. juna poslao telegram u Istočni Berlin u kome se zahtjevalo osnivanje provizionalne vlade koja će biti sačinjena od revolucionarnih radnika. Zadivljujuće kako je običan ekonomski zahtjev već sutra spontano prerastao u revolucionarno-politički. Vlada SED-a je pozvala u pomoć sovjetske tenkove, koji su nakon žestokih borbi ugušili pobunu.

 

[U Маđarskoj, nastavlja se pričom o Mađarskoj revoluciji 1956. koju će autor obraditi drugom prilikom, jer taj događaj zaslužuje posebnu pažnju. Čehoslovačka uopšte će biti opisana isto tako, pri osvrtu na Praško proljeće i međunarodna zbivanja u 1968. godini, koja je takođe tema za sebe.]